Prodala sam bakin stan dok su mi brojili dane: tek kad su ostali bez nasljedstva, moja obitelj je vidjela što su postali
“Ma mama, nemoj sad plakati, pričamo samo unaprijed”, rekao je moj sin Denis i spustio glas kad je vidio da stojim na vratima kuhinje.
Na stolu su bile moje otpusne liste, nalaz s onim hladnim riječima koje su mi još odzvanjale u glavi, a odmah do njih bilježnica. U njoj nacrtan tlocrt bakinog stana u centru Sarajeva. Dvosoban, visok strop, stara gradnja, balkon na ulicu. Moj stan. Moj život. A oni su oko njega sjedili kao oko tepsije na Bajram, samo bez topline.
Snaha Mirela prva je sklonila pogled.
“Nije to tako kako misliš”, promrmljala je.
Moj brat Alen se nakašljao. “Samo smo razgovarali šta je najpametnije. Ako se stan bude prodavao, Denis bi mogao riješiti kredit. Znaš i sama kakva su vremena.”
Kakva su vremena. Ta rečenica me presjekla više nego dijagnoza koju sam dobila tri dana ranije.
Rak. Teška riječ. Kad ti je doktor izgovori, ne čuješ ništa poslije. Gledaš mu u usta, klimaš glavom, a iznutra ti sve propada. Ja sam ta tri dana jedva disala od straha. Nisam spavala. Bojala sam se hemoterapije, bola, samoće. A oni su već stigli do kvadrata, papira i podjele.
Sjela sam polako, jer su mi noge klecale.
“Jeste li me barem jednom pitali kako sam?” rekla sam.
Tišina. Ona najgora.
Denis je nervozno lupkao prstima po stolu. “Mama, naravno da nam je stalo. Samo… mora se misliti unaprijed. Ako se tebi nešto… mislim, ako liječenje bude dugo…”
“Ako meni nešto bude?” ponovila sam i nasmijala se, onako ružno, slomljeno. “Još sam živa, sine. Tu sam. Nisam ni počela terapiju, a vi ste već počeli s ostavinskom.”
Taj stan nije bio bilo kakav stan. U njemu sam odrasla. Tu me majka, rahmetli Zora, učila razvijati jufku na starom stolu. Tu sam prvi put ostala sama nakon razvoda. Tu sam Denisa podizala od njegove pete godine, kad mu je otac otišao u Njemačku i slao rođendanske čestitke umjesto da dođe. Svaki zid tog stana znao je moje suze.
A sad odjednom, svima je to bila investicija.
Poslije su me zvali. Prvo Denis.
“Mama, nemoj praviti dramu. Niko te ne tjera iz stana. Samo pričamo realno.”
Onda Alen.
“Nemoj biti tvrdoglava. Nekretnina je ozbiljna stvar. Treba to urediti dok si prisebna.”
Dok sam prisebna. Kao da već polako odlazim.
Na prvoj terapiji sa mnom je išla komšinica Senada, ne moj sin. Denis je rekao da ne može uzeti slobodan dan jer ima sastanak. Senada mi je držala kesu dok sam povraćala u bolničkom WC-u. Kupila mi je kiflu koju nisam mogla pojesti. Sjedila je sa mnom i šutjela. Nekad ti je šutnja veća ljubav od stotinu praznih rečenica.
Te večeri sam otvorila grupu na Viberu. Tamo poruke od rodbine.
“Je li istina da tetka ima stan na svoje ime?”
“Treba vidjeti može li se prepisati prije komplikacija.”
“Nemoj da poslije država uzme svoje.”
Gledala sam ekran i ruke su mi se tresle. Nije me boljela samo bolest. Boljelo me poniženje. To da sam za vlastitu krv postala nekakav proces, predmet, prilika.
Nisam im odmah ništa rekla. Otišla sam kod javnog bilježnika, pa kod odvjetnice Amre koju mi je preporučila Senadina kćerka. Mirna žena, tople oči.
“Gospođo Jasminka, jeste li sigurni? Ovo će izazvati buru”, rekla je.
“Neka izazove”, odgovorila sam. “Već je izazvalo ono što su oni pokazali.”
Stan sam prodala jednom mladom bračnom paru iz Tuzle. Nisu se cjenkali bezobrazno. Rekli su da žele tu podizati dijete. Kad sam izlazila iz stana nakon potpisa, dotakla sam štok od vrata i skoro se srušila. Nije mi bilo lako. To je bio komad mene. Ali znala sam da ga više ne mogu ostaviti kao kost među gladnim psima. Ružno zvuči, znam. Ali tako sam se osjećala.
Veći dio novca uplatila sam udruzi u Sarajevu koja pomaže onkološkim pacijentima za prijevoz, lijekove i psihološku podršku. Jer sam iz prve ruke vidjela koliko žena dolazi sama, bez marke u torbi, blijeda i preplašena.
Obitelj sam okupila u nedjelju.
Denis je došao zadnji, Mirela iza njega. Alen je sjeo prekriženih ruku. Svi su osjetili da nešto nije dobro.
“Stan je prodan”, rekla sam.
Denis je problijedio. “Kako prodan? Kome?”
“Prodala sam ga. Svoj stan. Svojim potpisom. Novac sam donirala udruzi za pomoć oboljelima.”
Mirela je prva planula. “Vi ste to uradili bez dogovora s obitelji?”
Pogledala sam je ravno.
“A kad ste vi planirali moj stan, jeste li mene pitali kako mi je poslije biopsije?”
Denis je ustao tako naglo da je stolica zaškripala.
“Znači, nama ništa? Nakon svega?”
“Nakon čega, Denise?” glas mi je pukao. “Nakon kojeg svega? Jednog odlaska na terapiju nisi imao vremena. Jedne noći nisi prespavao kod mene kad sam imala temperaturu. Ali si imao vremena da računaš koliko vrijedi balkon u centru.”
Alen je opsovao kroz zube. “Ovo je ludost. Ovo radiš iz inata.”
“Ne”, rekla sam tiho. “Ovo radim da vas poslije moje smrti ne gledam kako se koljete oko cigle i parketa. I da barem neko od ovog novca dodirne nečiji život kako treba.”
Denis me tada pogledao kao stranca. To me dotuklo više od svega. Ne vika, ne optužbe. Taj pogled.
Tri mjeseca poslije, još uvijek jedva razgovaramo. On smatra da sam ga kaznila. Ja mislim da sam ga samo ogolila. Alen me više i ne zove. Mirela priča po familiji da sam senilna. A ja idem na terapije, polako, dan po dan, i učim da se čovjek nekad razboli od ljudi prije nego od bolesti.
Najviše me boli to što nisam ostala bez stana, nego bez iluzije da me vole bez računa.
Recite mi, jesam li bila okrutna što sam im uzela ono što su već smatrali svojim? Ili sam samo prvi put u životu zaštitila sebe dok je još bilo vremena?