Pakao ispod školskih klupa i šutnja cijelog grada

„Samo šuti, Sara. Ako progovoriš, niko ti neće vjerovati. Ko će vjerovati djeci protiv profesora?“

Te riječi još uvijek čujem u glavi, kao neki stari, zaprljani zapis koji se vrati svaki put kad zatvorim oči. Gledam u svoje ruke i vidim samo prazninu. Imam četrdeset godina, ali u nekim trenucima osjećam se kao ona petnaestogodišnja djevojčica koja je mislila da je pronašla zaštitnika u čovjeku koji je cijelom školom vladao kao bog.

Sve je počelo onim hladnim oktobrom 1992. Grad je bio u kaosu, sirene su stalno vrištale, a mi smo se skupljali u mračnim kutovima gimnazije, pokušavajući zaboraviti na rat koji nam je kuckao na vrata. Profesor Viktor Dragić, naš nastavnik povijesti, bio je onaj koji nas je razumio. Bio je elegantan, miran, pričao je o starim civilizacijama dok smo mi drhtali od straha.

On nam je obećao sigurnost. Nama četvorima. Meni, Andreiji, Mii i Ivani.

„Imam mjesto gdje ste sigurne“, rekao je jednog poslijepodneva, dok nam je šaputao u uho u praznom hodniku. „Mjesto gdje vas rat neće dostići. Gdje možete rasti u miru.“

Bile smo djeca, naivni i prestrašeni. A onda smo otkrile da smo trudne. Četiri djevojke, četiri tajne koje su nas gušile. U onom društvu, u onom gradu, to je bio kraj svijeta. Otac bi nas izbacio iz kuće, majka bi nas prokleta. Viktor je bio jedini koji nas nije prezirao.

„Dođite sutra. Sredim sve. Odvest ću vas na sigurno“, rekao je.

Sjećam se onog hodnika u starom krilu škole. Bio je vlažan, mirisao je na staru boju i prašinu. Ušli smo u prostor koji je on nazvao „arhivom“. Teška metalna vrata su se zatvorila s zvukom koji me i danas budi iz sna. Klik.

Prvih nekoliko dana bilo je kao san. Donosio nam je hranu, knjige, govorio nam da nas čuva od svijeta koji nas ne razumije. Ali polako je taj mir postao kavez. Svaki put kad bismo tražile izlaz, on bi postao hladan.

„Van je rat, glupo djevojke. Želite li da vas ubiju? Želite li da vaša djeca odrastu u ruševinama?“

Počeli smo se svađati. Mia je prva poludjela. Vriskala je, udarala u vrata, preklinjala. Viktor ju je jednostavno… ućutkao. Ne znam kako. Jednog jutra Mie više nije bilo u sobi. Rekao nam je da je preselio u sigurniju kuću, da je previše agresivna za nas.

Nismo mu vjerovali, ali kamo smo mogle? Bili smo zaključane u podrumu škole, dok su iznad nas učenici i nastavnici nastavili živjeti svoje živote, nesvjesni da se ispod njihovih nogu odvija naš mali, privatni pakao.

Sjećam se onog trenutka kad sam shvatila da nikada nećemo izaći. Gledala sam Andreiju kako polako gubi svijest od gladi i bolesti. Njezina trbučina bila je ogromna, ali ona je bila blijeda kao papir.

„Sara, molim te, pomogni mi“, šaputala je.

Sjećam se kako sam pokušala probiti zid, kako sam vriskala dok mi se grlo nije zakrvavilo. Ali on je samo stajao ispred vrata, gledao nas onim svojim mirnim, hladnim očima i govorio o „žrtvama za višu svrhu“.

Onda je došlo moje vrijeme. Ne znam kako sam preživjela. Ne znam koji je trenutak ludila ili sreće otvorio ta vrata. Sjećam se samo vike, nekog kika, i hladnog zraka koji je uletio u prostoriju. Možda je bio neki domar, možda je bio trenutak njegove slabosti. Pobegla sam. Trčala sam kroz grad, bosa, s odjećom koja je više ličila na krpe, vrišteći da nas ubije.

Ali znate što je najgore?

Kad sam stigla do policije, pogledali su me kao da sam luda. Profesor Viktor Dragić je bio „stup grada“. Bio je član uglednih krugova, čovjek koji je pomagao izbjeglicama, obrazovni ideal.

„Djevojke su vjerojatno pobjegle s obiteljima“, rekao je ravnatelj škole u policijskom zapisniku koji sam pročitala desetljećima kasnije. „U ovakvom vremenu, nestanci su normalni. Svi bježe.“

Svi su me ignorirali. Moja vlastita majka mi je rekla da sam izmislila sve zbog šoka i straha od rata. Rekli su mi da sam „previše emotivna“.

Godinama sam živjela u tišini. Odgajala sam svoje dijete u sjenki tog užasa, stalno se bojeći da će se on vratiti. Viktor je nastavio raditi. Bio je uspješan, cijenjen, možda je čak dobio neku nagradu za zasluge u obrazovanju.

Prije mjesec dana, čitala sam vijesti. Domar Luka Horvat u gimnaziji, tijekom renovacije starog dijela zgrade, pronašao je skrivene zapise. Dnevnik. Bilješke o nas četvorima. Datumi, količine hrane, opis naših bolesti i… datumi našeg „odlaska“.

Uhićen je. Čovjek od šezdeset i nešto godina, u urednom odijelu, dok ga su vodi policajci. Gledala sam ga po televiziji. Nije izgledao kao čudak. Izgledao je kao svaki drugi djed u našem gradu.

Ali tijela… tijela Andreije, Mie i Ivane nikada nisu pronašli.

Sada sjedim u svojoj dnevnoj sobi i gledam u svoje dijete, koje je sada odraslo. Pitam se gdje su ona troje. Gdje su završili njihovi snovi, njihovi strahovi, njihovi mali, neproživljeni životi?

Svijet je nastavio vrtjeti se kao da se ništa nije dogodilo. Grad je zaboravio. Škola je prekrijala tragove. A ja sam ostala jedini svjedok jednog pakla koji se skrivao ispod školskih kluba.

Samo sam se pitala, dok sam gledala onaj snimak njegovog uhićenja… je li on ikada, barem jednom, pomislio na nas dok je predavao lekcije o humanizmu i pravdi?

Što biste vi uradili da otkrijete da je cijeli vaš grad godinama šutio o ovakvom zlu samo zato što je počinitelj bio „ugledan čovjek“?