Kad želja za savršenstvom zagorča dan: Moja borba s kamencom i obiteljskim nestrpljenjem

“Ajde, Alma, što si sad opet smislila? Smrdi u cijelom stanu kao na benzinskoj!” – muž Jasmin proviruje kroz staklena vrata kupaonice, stežući nos rukavom. Mali Tarik stoji iza njega, mršti se i cinično dobacuje: “Sad mi je i bolje što ne volim tuširanje! Više ni kamenac ne smeta, sad nas miris tjera van.”

Ruke su mi do lakta mokre, nokti puni sode bikarbone i limunove kore, a kupaonica izgleda kao poprište male kemijske eksplozije. Sve sam isprobala – ulila sam alkoholni ocat, posula s dovoljno sode bikarbone da bi pola Sarajeva očistilo svoje česme, iscijedila dva limuna i dodala kap-dvije domaćeg eteričnog ulja lavande jer, eto, piše na internetu da je to “provjereno prirodno rješenje za kamenac i svježinu”. Nitko nije spominjao da će se od toga stvoriti oblak kiselog, žestokog mirisa koji se zadržava i pod prozorom.

“Dobro, Alma, kad ćeš ti shvatiti da ovo nije laboratorij! Daj, prestani izmišljati, uzmi normalan sprej kao svi ljudi i gotovo!”, još jedan sarkastičan komentar od Jasmina. Niti pokušaj da priđe, samo nervozno klima glavom i gura Tarika natrag jer ga miris već tjera na suze. Osjetim knedlu u grlu, ruke mi drhte. Samo sam htjela pomoći, pokazati da mi je stalo do našeg doma, prikazati ono što nijedna reklama iz DM-a ne može – osjećaj rada vlastitim rukama.

Pet puta sam isprala krpu vrelom vodom, vjetrih kroz prozor, trljam i brojim u sebi – još malo, još dva-tri poteza pa će nestati. Ali, smrad ne odlazi. Širi se prema dnevnom boravku, preuzima i kuhinju. Čujem mamu u glavi koja mi govori: “Alma, dijete moje, pazi šta miješaš – nije svaki savjet za svakoga, čega se pametan stidi, budala se ponosi!” Toliko sam puta mislila da mogu sama – ono što nisam uspjela naučiti od nje, pitala bih internet. Sad Internet, gore od YouTube-tetke, piše pod člankom “120 tisuća zadovoljnih korisnica!”, a ja – ja sam glavna nevolja u svojemu stanu.

Dok Jasmin lupa prozorima i nervozno nabraja što treba baciti iz kupaonice, Tarik panično traži osvježivač zraka i šprica pola boce po predsoblju. Na kraju i on dođe do mene, frustriran: “Mogu li danas uopće na WC? Ili moram još trpiti tvoje eksperimente?” Nisam ljuta, boli me jer sam pokušala biti korisna, a ispala sam smiješna i nesposobna. U glavi vrtim svaku kritiku, svaku podrugljivu rečenicu. Stojim, ne znam kuda sa sobom, osjećam stid i nemoć.

Tražim spas u mobitelu i brojim sekunde do signala. Biram broj svoje mame. Iste sekunde javlja se umorna, ali topla, poznata: “Šta je, srce? Sva se treseš… Je l’ opet s Tarikom domaći zadatak ili si nešto prosula?” Kažem joj sve, ne krijem suze. Smiruje me: “Ma, znaš li kako sam ja jednom zeznula kad sam miješala sirće i varikinu? Još nas susjeda zvala vatrogasce! Nemoj se sekirati, pusti nek se aired stan. Ostavi širom sve otvoreno, kuhaj na štednjaku kahvu pa će miris preuzeti… I drugi put, hajde pitaj meni, kad mene nema, nazovi nekog – ne koristi internet za sve.” Postajem lakša za tonu, ali i dalje me stid pred ukućanima.

Sat kasnije, Jasmin već gleda utakmicu, na kauču se pravi da je sve normalno. Tarik je za kompom, šalje meme prijateljima na temu “majka znanstvenik”. Očajna sam, ali lagano vraćam osmijeh jer je ipak mama sve rekla kako treba. Vraćam čistu krpu u kupaonicu, ispirem ostatke domaćeg ‘eksperimenta’, kuham tursku kafu i puštam da para preuzme cijeli stan. Koristim priliku da popričam sa sobom. Koliko ljudi, osobito nas žena, pokušava nadmašiti očekivanja svih – muža, djece, susjeda, roditelja? Koliko puta zatvorimo oči na umor i zdrav razum, samo da bi netko rekao – vidi kako je lijepo, mirisno, čisto?

Rado bih pitala sve: kad smo zaboravili pitati za savjet? Zašto je sramotno reći – ne znam, mama, možeš li mi pomoći? Možda je problem u tome što nas društvo stalno uči da vrijedimo samo po onome što proizvedemo svojim rukama i trudom, a zaboravljamo da nije slabost tražiti pomoć.

Sad kad je smrad prošao, kad kamenca i nema više, ozbiljno razmišljam da svaki sljedeći put prvo zovem mamu, tetku Nadu, pa čak i komšinicu Snježanu iz petog kata, prije nego što isprobam još jedan ‘genijalan’ online trik. Gledam Jasmina i Tarika dok se smiju mojoj nezgodi, pitam se koliko bi sami pokušali prije nego što zovu nekoga za pomoć. Ne zamjeram im – i oni su dio ovog obiteljskog kaosa, sumnji i smijeha.

Na kraju dana, nakon pune kuće kemijskog mirisa i uzavrele atmosfere, svi zajedno sjedimo uz kahvu. Osjećam olakšanje, ali i neku tišinu. Više nisam ljuta na sebe – barem sam pokušala, a još važnije, naučila sam koliko snage ima u toj rečenici: “Hej, mama, imaš li koji provjereni recept?”

Možda je baš tu i ključ – znati da je u redu pogriješiti ako si spreman naučiti, a još više, ne sramiti se pitati za pomoć. Pitam se, jeste li se vi ikada našli u sličnoj situaciji kad vas je eksperiment stajao mira u kući ili poštovanja ukućana? Kako vi tražite pomoć – ili se i dalje bojite pokazati slabost?