Nikada Se Nisam Udala: “Dok Sam Planirala Svadbu, On i Njegova Majka Su Rješavali Hipoteku”

“Pa dobro, Lejla, kad će konačno biti taj sastanak sa svećenikom? Ne mogu sama!” zaderala sam se kroz stan, dok mi je u ruci drhtala šalica kave, a otac je u dnevnoj sobi nervozno listao papire s ponudama za Dom kulture. Sve se vrtjelo oko te jedne velike stvari – mojeg vjenčanja sa Senadom. Moja sestra Lejla došla je iz Sarajeva samo zbog mene, i još mi je očitala bukvicu da pretjerujem. “Ajde, Ajla, smiri se, Senad je sigurno zauzet oko posla s materom, ne možeš sve sama.” Nisam joj to rekla, ali svaki dan sam osjećala kako mi kamen stoji na srcu. Prije samo mjesec dana, Senad je bio presretan zbog svadbe, a sad mi ne odgovara na poruke po pet sati. Govorila sam sebi – to su samo njegovi bosanski muški trenuci, proći će.

Moja mama Amira, koja je, kao prava Mostarka, htjela tradicionalno sve – od bureka do mašnica na stolovima, započela je još jednu prepirku s Lejlom: “Ne smiješ tako kasniti, vidi koliko još imamo boja i menija za dogovoriti!” Tata je šutio, promatrao situaciju s distance, kao da njega sve to ne dira. A mene je stezala neka tupa bol. Senad me izbjegavao, stalno bio ili “kod matere” ili “na poslu s Enesom”. Samo, njegova mater Samira me nikada nije prihvatila: uvijek je imala neku novu primjedbu na moju kosu, moje porijeklo iz Hrvatske, na moju fakultetsku diplomu iz Zagreba…

Jednog petka, išla sam kod Senada s tortom i naručenim cvijećem. Bio je mrak, ali njihova kuća u Ilidži nije imala ni jedno svjetlo. Zvonim, otvorila mi je Samira. “Senad nije tu”, rekla je, gledajući me kroz zabrinute oči. “Gdje je?”, izletjelo mi je, glas mi je drhtao. “Na banci, ima nešto da sredi, nemoj ga zvati sad.” Nagon mi je govorio da nešto nije u redu. Otišla sam kući, isplakala se u tišini.

Prošla su tri dana. Ne spava mi se, telefon mi je stalno u ruci. Zovem Senada, šaljem mu poruke – čita ali ne odgovara. Lejla dolazi u moju sobu i gura mi pismo. “Na, našla sam ovo u dnevnom boravku.” To je iz banke za neku promjenu kredita u obitelji Džafić. Hladan znoj mi se prolijeva niz leđa, pročitam: „Izmjena ugovora o hipoteci – Senad i Samira Džafić, povećanje rate, promjena korisnika.“ Moje ime ne piše nigdje. U glavi mi zvoni samo jedno pitanje: Zašto nas nitko ništa ne pita?

U subotu je trebao biti dogovor oko iznajmljivanja sale. Moja mama, restriktivna kad su novci, pita me: “Sine, jesi li ti sigurna da je Senad sad dobar s parama? Da nemaju možda dugova?” Ja joj lažem: “Sve je ok, dogovorio sam se s njim.” Lagala sam više sebi nego njoj. Tih dana svaka sitnica me tjerala da razmišljam – kako je moguće da ovoliko planiram cijeli život jedan dan, a toliko toga mi izmiče iz ruke?

Napokon, ponedjeljak. Senad me zove da se nađemo ispred Miljacke, kod mosta. Srce mi lupa, osjećam da dolazim na sud. “Ajla, moramo pričati. Nisam ti sve rekao”, započinje, nervozno gledajući oko sebe. “Znaš, mojoj mami prijeti oduzimanje kuće. Dugovali smo banci, sad su nam povisili ratu, a ja sam potpisao.” Izlazi mu na lice crvena fleka, kao da ga guši ta istina. “Zato nisam zvao, nismo imali srca da ti kažemo, sve je otišlo kvragu…” Zastao je, gledao me bez riječi. Ja sam bila skrhana. “Ali gdje sam ja u svemu tome, Senade? Gdje smo MI?”

Moja obitelj u tom trenu nema pojma o ničemu. Povjerila sam se samo sestri: “Lejla, ne znam više što da mislim.” Ona mi, kao i uvijek, šalje realistični odgovor: “Ti mu nisi prioritet, Ajla.” Ljutila sam se na nju, branila ga, nalazila izlike. Ali kroz tuđe riječi, istina lakše prodre do srca. Sljedećih dana, Senad mi šalje poruke, moli da budem uz njega, a ja tonem sve dublje. Mama i tata su već shvatili da nešto ne štima, pitaju me: “Sine, nije ti ovo tvoja borba. Ne možeš rješavati tuđe dugove.”

Jedne večeri, zatekla sam ih sve troje za stolom: Senad, Samira i jedan čovjek iz banke. Vrata su bila poluotvorena, čula sam kroz mrak: “Senade, moraš joj reći. Ne možete tako, Ajla ne smije platiti za tuđe greške!” Tada sam ušla, glasno: “Ne morate mi ništa govoriti, sve znam!” Samira mi je prišla, suza joj je kliznula niz obraz: “Ajla, nisi ti kriva što sam ja zabrljala, ali ne želim ti uništit život…”

Svadbu smo otkazali. Moji roditelji su čvrsto stali uz mene. Senad je na kraju ostao s majkom, boreći se s kreditom koji se vukao kao sjena kroz cijelo njegovo djetinjstvo. Povremeno ga sretnem na tramvajskoj stanici. “Žao mi je, Ajla, ali nisam mogao drukčije”, izgovori dok mi u očima gori tuga i neka čudna zahvalnost jer sam, ipak, izabrala sebe.

Danas, dok gledam prijateljice u bijelom i čujem njihove brige oko salona i fotografa, samo stisnem zube i ponovim sebi: “Nisi ti sama izgubila. Prava ljubav ne dolazi iz laži.” Neka me boli, ali želim život koji ne krije tuđe probleme pod tepih – a vi, jeste li vi ikada izabrali sebe kad vas je najviše boljelo?