Bez krevetića, bez stola za presvlačenje, ni odjeće za bebu: Povratak kući u kaos

„Amela, molim te, brzo! Jesi li već krenuo za bolnicu?“ glas mi drhti dok drugi put tog jutra zovem supruga. Mala Lejna spava u naručju, a ja s još oštrim bolom u rezovima i grčem u želucu, gledam kroz prozor bolničke sobe u sive oblake. Dan je kad nas otpuštaju, a mene oblijeva hladan znoj — nisam sigurna ni što me čeka kod kuće.

Amel, moj muž, odgovara promuklo i tiho. „Izašao sam iz ureda prije deset minuta, gužva je, ljubavi. Znam da kasnim, ali nisi ti još gotova s papirologijom, jel’ tako?“

Lažem: „Nisam, čekam te.“

A sve je spremno, ja, torba, mala Lejna, ali Amel nije spreman. Kuća nije spremna. Prije tri tjedna, u devetom mjesecu trudnoće, molila sam ga: „Amel, molim te, uzmi barem jedan slobodan dan. Pripremi krevetić, stolić za presvlačenje, sredi sobu, operi robicu. Sve što treba za početak naše obitelji.“

On je slegnuo ramenima, blago se nasmiješio onim svojim osmijehom koji mi je nekad topio srce: „Ma hajde, Emi, sve ćemo to. Ne moraš brinuti, ti odmori, ja ću kad završim s poslom. Sve je pod kontrolom.“

Sad, nekoliko sati kasnije, sjedim u autu, Lejna je u auto-sjedalici na stražnjem sjedalu, a iz Amelove torbe padaju papiri i reciklirane boce. Nije ni pogledao mene ni bebu, dlanovima je obrisao znoj s vrata. „Eto, stigli smo. Znaš da je danas inspekcija na poslu i šef mi ne da ni dana… Ali vidjet ćeš, sve ćemo stići.“

Prvi korak u stan, i srce mi propada. Po podu, izgužvani dječji bodyji s cijenom još na etiketi, poredani na staru fotelju. Krevetić je nerasparen, kutije s igračkama i pelene još u vrećicama, prašina na polici, pa čak ni prozor nije otvoren danima.

„Pa kako, Amel? Rekla sam ti. Nema ničega spremnog! Gdje ćemo s njom? Gdje će spavati?“ – Vičem. On žmirka, gleda mene pa nju, pa sebe. „Emi, znaš da radim koliko mogu. Posao, inspekcija, mama mi je pada na pamet, tvoja stalno zove, nisam stigao. Oprosti, molim te. Danas sve nabavljamo i slažemo. Ne paničari!“

Gledam ga kako nevešto pokušava pronaći makar pelene u torbi. Lejna plače grčevito, ne zna da je ova zbrka prvi doček dobrodošlice u njen svijet. Moja mama, Snežana, dolazi iz Dervente isti dan. Ulazi, ruke pune hrane, kutija i krofni. Gleda u Amela, tiho: “Sinko, zar nisi imao barem jednu večer da sve ovo pripremiš?” On gunđa i odlazi do wc-a.

U tom trenutku pucam. Sve što sam držala u sebi tjednima iscuri van poput slomljenog damova nasipa. „Zar je moguće da se ovako moram osjećati na dan kad sam rodila? Zar svaka žena sama rješava sve jer ‘njemu je posao važniji’? Što da sam sama, da ni mame nemam?“ Suze mi klize niz lice, a mama me grli, skriva moje lice od Lejne.

Prolaze sati, Amel se vraća s vrećicama iz tržnog centra. Sve novo, ali ništa ni približno spremno za korištenje. Po tko zna koji put uvjerava: “Bit će dobro, ljubavi. Samo nam daj još malo vremena. Sve obitelji to tako prođu. Nitko nije spreman kad prvo dijete dođe na svijet.” Gledam ga i ne mogu vjerovati. Ja nisam iz obitelji koja živi u kaosu. Ovdje svaki osjećaj sigurnosti postaje želja, molitva, nepovjerenje u njegove riječi.

Navečer dolazi njegova sestra, Azra. Donosi poklon, kapicu, malo mlijeka, nježno poljubi Lejnu i šapne mi: “Trebaš li pomoć, ti reci meni, ne čekaj njega. Znaš kakvi su naši muškarci.”

Ne spavam ni do jutra. Beba vrišti, Amel nervozan, krivi sebe, krivi mene što ljutim. Naš brak je uvijek bio pun obećanja, ali sada se osjećam izdano. Kad je Lejna zaspala, sjela sam na krevet i šapatom rekla mami: “Hoće li ona ikada znati koliko sam sama bila u ovom danu?”

Prolaze dani, pokušavamo se priviknuti. Posvađali smo se još deset puta. Svaki put iznova izgovoreno: “Ali ti si me pustila da sve sama nosim na leđima!” “Ja sam radio za našu sigurnost!” „Ali sigurnost nije samo plaća, Amel. Sigurnost je i zagrljaj, spreman krevetić, čista robica.“

Nisam ni sanjala da će prva stranica naše porodične priče početi tako. Kroz mjesec dana, kad sve konačno legne na svoje mjesto, pitam ga: “Hoćeš li idući put slušati što ti kažem, Amel?” On slegne ramenima, umoran, ali napokon shvati koliko je malo trebalo da se osjećam sigurno, zajedno, kao prava mala porodica.

Ponekad, razmišljam, koliko majki noću šapuće svoje brige u mraku dok njihova novorođenčad sanja? Jesam li sama u ovom strahu, ili su još tisuće nas čekale ljubav, a dobile – kaos?