Pet godina u sjeni: Kako sam u Sarajevu tražila istinu o nestanku svoje kćeri

“Mama, zašto me uvijek pitaš kad ću doći kući? Nisam više dijete!” Lana mi je tada, prije pet godina, zalupila vrata od sobe, bijesna jer sam je pitala gdje ide s društvom. Tog popodneva vani je sipila kiša, a ja sam po tko zna koji put osjetila onu tihu jezu, onu žensku intuiciju koja nikad ne miruje. Otada, nema više niti jednog dana, niti jedne minute, da ne preklinjem Boga da mi je vrati. Gledam kroz prozor stana u sarajevskom naselju Hrasno, srce mi lupa kao ludo, i šamaram se u mislima: Je li bila u pravu? Jesam li je gušila?

Prvi dani nakon nestanka bili su užas. Suprug Edin je brisao znoj sa čela i govorio: “Samira, nemoj paničiti. Ona će se pojaviti, samo je ljuta.” Ali sve što je ostalo iza Lanine ljutnje bio je njen mobitel na jastuku i prozor stana odškrinut prema magli. Policajac u plavoj uniformi uvjeravao me da djeca često odlaze tinejdžerski, a ja sam vrištala u sebi. Četiri prijateljice na ispitivanju, svi tvrde isto: “Vidjeli smo je kod tramvajske stanice na Ilidži, pričala je s nekim dečkom, crne jakne…” Niko nije znao ime. Niko ništa nije znao. Kao da je nestala u dahu.

Noći su se pretvarale u pakao s Edinom. Krivio me što sam bila prestroga. Krivila sam njega što je bio preblag. I sve naše stare svađe su buknule: kuća, novac, njegova sestra Jasminka koja me nikad nije prihvatila. “Da si je znala slušati, ne bi otišla!” urlala sam kad mi je polupao tanjir u bijesu. “Možda da nisi stalno radila u tri smjene, možda bi znala šta joj se događa!”, vikao je. Zaboravili smo na ljubav, jer sama riječ LANA nas je sudarala tišinom.

Nisam znala kome da vjerujem. Najbolja prijateljica Ajla mi je šapnula jedno jutro: “Možda nije htjela kući zbog… znaš, Jasmina?” Moja Lana je bila nesretna, zatvorena, ali sam mislila da joj pomažem, a ne držim je u kavezu. Jedne noći, dok sam razvrstavala njene stvari, pronašla sam dnevnik sa stotinjak listova ispunjenih crnim crtežima, parafrazama, pjesmama prepunim tuge.

U školi su me izbjegavali. Susjede su me pogledavale ispod oka: “Jadna Samira, ili je sama poslala dijete u svijet, ili joj je neko uzeo…” Kazani kafana uz obližnju tramvajsku prugu brujali su o “onoj što traži kćer već pola godine, a muž joj spava kod prijatelja”. Našla sam se sama protiv cijelog Sarajeva, istovremeno se borila sa sistemom koji me gurao u birokratske rupe i porodicom koja je klecala pod teretom stida i straha. Policija je mjesecima vrtjela istu priču: “Nema dokaza o nasilju, nema tragova, sve ukazuje na samovoljni odlazak.” Ja nisam vjerovala. Lana nije bila dijete koje bi nestalo; ni bježala, ni kriti se, ni otići bez pozdrava.

Godinu dana nakon što je nestala, provela sam dane istražujući internet, čitajući o nestalima, pišući po forumima, a noću prolazila Lanjin Instagram profil, tražeći tragove poruka, skrivenih znakova. Jednom sam naišla na nepoznat profil ‘S.K.’, profil bez slike, ali sa duhovitim odgovorima punim cinizma. Ruke su mi drhtale dok sam gledala datum posljednje poruke – baš dan kad je Lana nestala. Policija nije ništa pronašla. Sami smo, rekli su, a ja sam osjećala kako iznutra gorim.

Porodica se raspadala. Edin je pio više nego ikad. Moja sestra Zehra pokušavala je dovesti mir, ali unuci su je povukli natrag u Mostar. Kroz suze, samo sam molila, svakoga dana. Mama je šutjela, gledala kroz mene sa stidom u očima, ponos Bosanke bio je slomljen između ruganja komšija i tišine prazne dječje sobe. Navečer sam ležala na Laninom krevetu, mirisala njen šampon i planirala još jedan dan istrage.

Pokušavala sam angažirati privatnog detektiva, ali novca nije bilo. Iz Općine su mi dali papir sa telefonskim brojevima “savjetovališta za traumirane roditelje”. Tražila sam Lanine drugarice, molila ih da mi kažu istinu. Jasmina je, šapatom, priznala da su joj neke djevojke iz razreda prijetile, da je imala problema s profesorom, ali svi su šutjeli. Svi su se bojali. Da li sam i ja kriva što je Lana zašutjela i otišla?

Dani su postali jednaki, protezali se u beskraj. Sarajevo je promijenilo godišnja doba, tramvaji dolazili i odlazili, a ja sam brojala dane otkako sam posljednji put čula njenu pjesmu iz kupaonice. Preklinjala sam novinare, pisala apel na Facebook, pa čak i na portale iz Hrvatske i Srbije da podijele Laninu priču, ali ništa. U Sarajevu komešar policije je iznova ponavljao: “Bez dokaza, slučaj je hladan.”

Edin je otišao nakon treće godine. Napustio je naš stan, odnio svoje stvari bez riječi. “Svi su me osudili. Osudila si me ti, Samira.” Ostala sam sama, sama s njenim slikama po zidovima, sa svime što podsjeća na život kakav sam zamislila. Svakog dana sam osjećala da umirem izvana, dok živo gorim iznutra. Ipak, nisam posustala. Tražila sam je i dalje, svaki signal, svaki trag, ali više od svega sam tražila krivca u sebi. Zar sam mogla biti bolja majka? Zar je sva ova bol mogla biti spriječena?

Danas, pet godina kasnije, sjedim u istoj kuhinji. Na stolu nedovršena šalica turske kafe, i Lanin privjesak s initialima. Učim živjeti s tišinom, ali svaki korak vani, svaki pogled na nasmijana lica djevojčica na klupama, još uvijek me para. Na zidu je i dalje obavijest o nestanku, izblijedjela od sunca i kiše.

Znam, nisam ni heroj, ni žrtva. Samo majka koja je ostala praznih ruku, ali punog srca. Lana je negdje moja svjetlost, i nikad neću prestati tražiti njen trag. Kažu da je vrijeme najbolji lijek, ali mene vrijeme samo uči da mrak može biti još tamniji – ako ne vjeruješ ni sebi, ni drugima. Možete li mi reći, dragi ljudi, ima li ikad kraj majčinoj potrazi? Da li bi vi mogli nastaviti dalje?