Nepripremljena: Noć kad sam shvatila da sam sama u roditeljstvu

Nisam ni stigla zatvoriti vrata od taksija, a želudac mi se već stezao. Viktor je čvrsto spavao u nosiljci, sićušan, mekan, s onim stvarima koje sve majke znaju — mirisom kozje kože, koricom još neotpale pupkovine, tihim mumljanjem u snu. Tipični brzi prosinac, noć je ranije stigla, a zrak miriše na vlagu i deterdžent. Noge su mi klecale ne samo od poroda, nego i od straha kojeg zapravo još nisam u potpunosti sebi priznala.

Otvorila sam vrata stana nadajući se tišini, možda ponekom balonu ili čak skromnom transparentu. No, ništa osim razlupanih praznih boca, komada pizze na stolu i, što je najgore, potpune hladnoće. Tišina nije bila ugodna; bila je to tišina odsutnosti, nemara, nedostatka. Kroz prozor se vidjela svjetlost s Ferhadije — večernji promet, ljudi nose borove, neki se smiju. Kod mene u stanu sve je stalo.

„Adnane?“ prošaptala sam, gotovo bojeći se njegovog odgovora. Možda je zaspao, možda… Ma lažem si, i prije sam znala da ga nije briga. Pritisak u prsima kao da mi melje rebra. Viktor se pomaknuo i otvorio usta, traži zaštitu, traži mene — ali gdje je njegov otac?

U dnevnoj sobi televizor svijetli, na podu čarape, na stolu plenka piva. Nikad nije mario za red, ali sam vjerovala da će barem kad nas dvoje dođemo kući pokazati trunku odgovornosti. Polako me pogodi težina razumijevanja: sve ću morati sama. I nije stvar samo u hrpi posuđa i plastičnoj bočici na pola puta do sudopera — riječ je o tome što nema ni zamotane pelene, nema tople dekice, nema pripremljene kašice, ničega što bi odavalo tragove uzbuđenja ili brige.

Prvo što sam napravila, legla sam Viktora na kauč, pažljivo, gotovo obredno. Zatim sam zgrabila mobilni i poslala poruku mami, ali izbrisala ju prije nego što sam pritisnula „pošalji“. Nisam htjela priznati poraz. Nisam još.

„E, Alma, stigli ste?“ konačno se Adnan pojavio na vratima, oči crvene, onaj njegov poluosmijeh kao štit protiv stvarnosti. „Ma eto, ranije vas pustili,“ reče, dok prstima nervozno čeprka po bradi.

„Stigli smo,“ kažem ravnodušno dok skidam kaput. „Zašto ništa nije spremno? Jesi li uopće pročitao onaj popis koji sam ti ostavila? Bar pelene si mogao kupiti.“

Diše duboko, pokušava reći nešto nevažno: “Ma, aman, preživjet ćemo, male bebe ionako samo spavaju. Što se brineš?” To kao da mi netko reže kožu tankim papirom. Zar je moguće da ni sada, dok mu dijete leži u istom prostoru, on ne osjeća ništa?

Kroz glavu mi prolaze sve one večeri kad sam, dok smo planirali Viktorov dolazak, vjerovala njegovim obećanjima. “Sve ćemo zajedno, nemoj brinuti, ja sam tu.” Uvijek je to govorio — on je tu. Ali sada, kad sam zaista najranjivija, kad pazim svako drugo disanje svog sina, on nikad nije bio dalje.

Sljedeći dan nosim Viktora liječniku na prvu kontrolu. Mama mi šalje poruku: „Kako ste? Treba li ti pomoć?“ Umjesto iskrenosti, pišem: „Sve odlično, Adnan mi puno pomaže.” U glavi mi zvoni njezin glas iz mladosti: “Ne bira sreća kuću, sine, ali biraj čovjeka prije nego što ti život odabere sam za tebe.” Bila je u pravu, ali tko još sluša roditelje?

Navečer, dok Viktor zaplače, Adnan se dere iz kreveta: „Šta mu je sad? Dat’ ću mu da jede, neka utihne…” Osjetim nabujalu gorčinu. Prilazim vratima spavaće sobe i govorim tiho, ali odlučno: „Ovo je i tvoje dijete. Zar ne vidiš, zar ne osjećaš? Bar se potrudi!”

„Alma, nemoj sad filozofirati, umoran sam od posla, nismo svi na porodnom. Kad se vratim navečer, samo želim malo mira.” Odgrizem mu odgovor: “Ti barem imaš gdje pobjeći, ja nemam.”

U jednom trenutku slomim — ne pred njim, već u kupaonici, gdje pustim vodu da guši jecaje. „Jesam li pogriješila? Hoću li ikad biti dovoljno dobra majka kad sam sama u svemu?” Sjećanja mi vraćaju slike, kako sam kao mala djevojčica maštala o obitelji punoj smijeha, zajedničkim ručkovima, snijegom zatrpanim avlijama i tatinom jakom rukom oko ramena. Ovdje sam, sada ja moram biti oba roditelja.

Prođu dani, mrvice razumijevanja se gomilaju — Adnan se sve više udaljava, a ja sve više rastem, kao da me svakim stepenikom njegove ravnodušnosti gura prema snazi koje nisam bila svjesna. Jednog popodneva svu frustraciju istresem kroz riječi. „Zašto si više ovdje? Ovo nije dom, ovo je stajanka na putu tvoje sebičnosti!” Prvi put vidim ga da šuti; ne odgovara, jer zna da je istina.

Noći postaju beskrajne. Beba plače, ja ne spavam, tjeram sebe na sve — operem, skuham, navijem budilicu. Vječna krivnja: jesam li napravila sve što treba? Jesam li mu dobra mama i tata?

Prijateljice dolaze na kavu, izvana divan smijeh, iznutra šapat — svi znaju, svi već šuškaju. Na igralištu me pitaju: „Gdje ti je muž?” Slažem, kažem da je na poslu, zamuckujem: “Radim noćne smjene…” Prepoznajem poglede, ali i suosjećanje — jer u BiH i Hrvatskoj nije nepoznat osjećaj samoće u obitelji koju dijeliš.

Moja mama dolazi nenajavljeno. Gleda me, vidi podočnjake, ruke izranjavane od pelena. „Znam, nije ti lako. Nisi sama, srce.“ Kao da mi njen glas ulijeva novu žilicu snage, poljubi Viktora i mene zagrli onako da mi dah stane. Na tren povjerujem da mogu.

Ali Adnan odlazi. Jednog dana samo ostavi poruku na papiru — nema ni hrabrosti reći mi u oči. “Nisam spreman na ovo, žao mi je.”

U tom trenutku shvatim: kroz njegovu nesposobnost vidim svoju sposobnost. Više ne osjećam strah, nego prkos. Učinit ću sve za svoje dijete, jer on sada ima samo mene. Dok Viktor spava, nježno ga stisnem uz sebe.

Pitam se tiho, ali sigurno: Može li se srušeni san izgraditi opet, snagom jednog roditelja? I jesam li ja, ovako nesavršena i preplašena, bolja nego dvoje napola prisutnih?

Što vi mislite — je li bolje biti sam i dati sve, ili se boriti za iluziju zajedništva?