Srebrni kamion na glavnoj ulici: Dan kad sam opet vidio Jasminku

„De ti ne glumi važnog, Halide!“ grmio je nečiji glas dok sam stajao, smrznut od iznenađenja ispred stare trgovine kod kružnog toka, iste one iz koje sam kao klinac krao žvake. Cesta se ljeskala pod proljetnim suncem, ali mene je hladilo, valjda od nelagode, jer deset godina nisam bio kući i zaboravio sam koliko mali grad može biti glasan kad ljudi šute.

Onda sam u kaosu trzaja ruku i udaraca pogleda ugledao Jasminku. Nekad prva u svemu — razredna predstavnica, najbolja trkačica, moj oslonac dok su se roditelji rastajali. Sad joj kosa bila skupljena u neki zamršeni rep, ona, manja nego što pamtim, pokušavariješiti pogled s tla dok je njen muž Halid, ogroman lik kojega se pola sela boji, stišće joj nadlakticu. Jedna starica pogleda u nas pa pogne glavu dolje, kao da nas nije ni vidjela.

“Ostav’ me na miru, molim te, imam posla,” slabašno kaže Jasminka, ali Halid stisne zube. “Nema posla kad sam ja tu!” odvrati i lupi šakom o bok srebrnog kamiona parkiranog uz cestu — svog kamiona, s natpisom njegovog građevinskog obrta.

Srce mi lupa u grudima, gledam, ali tijelo mi je teško, sjećanja naviru. Nisam dolazio godinama upravo zbog toga — osjećaj nemoći, glasa kojeg nisam imao.

Nisam ni primijetio kad sam zakoračio do njih. “Halide, pusti je, brate,” izgovaram, a glas mi drhti kao kad sam mami prvi put rekao da ne želim kod oca vikendom.

On me pogleda, obrve skupio. “Ko si ti da se miješaš? Hajde nazad tamo otkud si doš’o, Ibro!”

Dok me gleda, a prolaznici se prave da su zaneseni cijenom luka na štandu, vidim u Jasminkinim očima zahvalnost i užas odjednom. Pitala me jednom, davno, kad je njezina mama bježala ispod stola kad pijan tata galami, je l’ tiho trpiti ili vikati jače. Nikad joj nisam znao odgovoriti.

“Pusti mi ruku, Halide. Ibro je u pravu,” slabašno kaže ona. On popušta, ali još uvijek sabija vilicu. Ja zovem iznutra svog malog, drhtavog sebe, da izdržim kontakt pogleda.

On bulji u mene, ja u njega, svi čekamo tko će prvi odustati. Naposljetku psuje, pušta je i ulazi u kamion. Motor zareži. Jasminka treperi, skuplja ramena, ali je slobodna.

Nabacujem joj osmijeh, blijedi, neuvjerljiv. “Dobro si?”

“Ne znam,” rekla je. Opet kao nekad, kad mi je šaptala kroz prozor kad je tata ostajao predugo vani, a mama bježala.

Počnemo lagano hodati uz cestu. Auto prolaze, svi gledaju svoja posla. Niko ništa. Jasminka me upozori da je Halid temperiran, zna biti grub, ali „nije on loš čovjek, samo je nervozan zbog posla“ kaže i odmah slegne ramenima, kao da se ispričava zbog svojih modrica.

U staroj kafani pored željezničke stanice sjednemo. Ona naruči mineralnu, ja pivo. Pogled mi bježi prema njenim rukama: tanki lanci preko sitnih masnica.

“Jasna, zašto trpiš?” promrmljam. Ispod stola rukama trljam koljena, zgubane dlanove koje mi je ostavio grad i građevina u Zagrebu.

“Ma nije uvijek loš… Sada je samo loše vrijeme,” izgovara. Kroz staklo promiče kamion, Halid dolazi opet. Pogled nam se sreće u staklu, leden. Ja nikad nisam znao biti dovoljno hrabar, ni za sestru ni za sebe kad je bilo najpotrebnije, a sada mi se opet život nasmijao u lice.

„Bit ćeš dobro?“ pitam, ali u meni vrišti: „Ibro, reci nešto! Reci joj da ode, reci da imaš mjesto, da joj možeš pomoć!“

Umjesto toga govorim: “Znaš, sestra mi je otišla iz takvog braka. Pomogao sam joj. Nije jednostavno, ali uspjeli smo.”

Jasminka nabaci onaj njen smiješak iz trećeg osnovne kad me povukla za rukav da zajedno bježimo s tjelesnog — nježan, tužan i prkosan.

“Možda jednom. Kad skupim snage. Što bih ja bez ovoga… Sve što znam je ovdje,” prošapuće.

Na rastanku, na glavnoj ulici gdje smo prvi put išli zajedno na sladoled, dodirne me nježno po podlaktici. “Hvala ti, što si barem viknuo danas.” Ali tišina koja je pala, zrak koji se nije dao disati, odjekivala mi je više od bilo čega. Da sam barem vrisnuo, da sam barem ponudio ruku, ključeve stana, da sam barem… nešto.

Gledao sam za njom, sitna silueta spram srebrnog kamiona, misleći: Jesam li mogao više? Koliko puta šutnja vrijedi više od vikanja i kad je prekasno da promijeniš svoju ulogu u tuđim životima?

Možda svi čekamo nekoga da nas prvi pozove da pobjegnemo, pa makar to bio i stari prijatelj sa straha u očima.