Hoćeš li me čekati? Moje ime je Ivana i imam 49 godina, a svaki pogled u ogledalo podsjeća me na godine, ljubavi i promašaje kojih se ne mogu osloboditi.

„Nemoj mi više nikada tako lagati, Lejla! Čuješ li me?“ Glas mi puca dok izgovaram te riječi, a u rukama mi drhti mobitel s porukama koje nikada nisu trebale biti pročitane. Lejla se ne okreće prema meni, stoji ukočena kraj vrata naše male kuhinje u stanu u Travnom. Za stolom, uz zveckanje šalica, sjedi moja majka Neda s pogledom oštrim kao žilet.

Oduvijek sam bila između njih dvije: između svega što je trebalo biti i onog što jesam postala. U ovom trenutku gubim obje. Ne znam jesam li više majka ili kći. Ne znam tko sam osim žena koja je pustila život da joj izmakne iz ruku.

„Ivana, zar ne vidiš? Sve si pogrešno napravila! Da si bila stroža, sad ne bismo imale ovakve probleme,“ zareži mama, napola ljutito, napola iz ranjene ljubavi. Njene riječi peku, ali ih dopuštam – navikla sam.

Lejla, moja kći, ona koju sam odgajala sama od kad je njen otac Mario otišao za Njemačku, sada stoji ispred mene s istom onom oholom snagom koju sam i sama imala s dvadeset. Samo što sam je ja usmjerila u pogrešnom smjeru.

„Mama, nisam htjela… Ali stvarno nisi imala pravo čitati mi poruke!“ Vikne, a suze joj klize niz lice. Mrzim što se osjećam kao uljez u njezin svijet, a opet, ne mogu odustati od brige – to je valjda majčinska prokletstvo.

Nikad nismo bile bogate, ali uvijek smo imale krov nad glavom u tom betonskom bloku. Završila sam srednju ekonomsku, radila trideset godina u računovodstvu lokalne trgovine, uvijek držeći sve pod kontrolom. A onda, kad sam mislila da mogu malo disati, dopustiti sebi da možda i ja zaslužujem nešto lijepo na kraju, započela sam vezu s Emirom, prijateljem iz mladih dana. Bože, koliko je puta mama govorila da ne ulazim opet u tu istu rijeku.

Sad, kad se Emir počeo češće javljati, kad sam konačno otvorila vrata sreći, dogodila se ova izdaja – otkrivam da mi kći razgovara s ocem, koji se nikada nije javio ni kad sam molila za alimentaciju ni kad je Lejli slomilo srce što joj tata ne dolazi na rođendane. I ne samo da priča s njim – planira otići kod njega živjeti, tiho sprema papire i dokumente. A meni ništa.

Zar sam bila tako grozna majka? Zar sam toliko pogriješila? Ljutnja se miješa s tugom. Noću me guše misli, budim se u znoju, gledam u strop i pitam se gdje sam stala, kad sam točno pustila život da teče mimo mene. Je li to bilo kad sam dala otkaz i pokrenula malu knjigovodstvenu firmu, vjerujući da mogu biti uspješna poslovna žena? Ili kad sam Emiru dala drugu priliku nakon što me još 1994. ostavio zbog fakulteta u Sarajevu, pa se nakon rata vratio s pričama o izgubljenoj ljubavi?

„Ivana, nisam te ja učila tom naivnom srcu. Racionalna si bila, ali previše si popuštala. Pogledaj kuda je to dovelo! Ljubav je luksuz koji si nikad nisi mogla priuštiti!“

Mama, uvijek stroga, uvijek s nekom mudrom iz prošlog režima. Srce mi puca dok gledam kako se mala Lejla povlači u svoju sobu – sad je čak i ključ stavila izvana. Zatvorena. Ona ne zna da sam i ja nekad bila zatvorena, da sam sanjala odlazak, bježanje iz ovog stana, iz ovog grada. Ali nikad nisam otišla.

Sreća mi je uvijek izmicala, kao i mladost s fotografija koje gledam u starom albuma. Na njima sam sretna, u cvijetu mladosti, Mario me grli na izletu u Makarskoj, tada je obećavao zvijezde. Lagao je – uvijek sam to znala, ali tada sam htjela vjerovati. Htjela sam da Lejla ima oca. Predugo sam šutjela, hranila se sitnim nadama, i sad, kad sam se napokon usudila tražiti sreću, cijeli svijet mi se srušio pred očima.

Prije tjedan dana sam otišla Emiru, želeći mu reći da sam spremna početi drugi život, konačno za sebe. Umjesto toga, našla sam ga s drugom ženom. Nije slagao puno – samo je tiho izgovorio, „Ivana, nisam htio da saznaš ovako… samo, nisam bio siguran…”

Vratila sam se kući slomljena, prolazeći pored susjeda koji su svima sve znali, a meni ionako ništa nisu rekli. Mama je čekala na prozoru, ona uvijek osjeti kad mi je duša prazna. Tada sam naletjela na Lejlin chat s ocem.

Sad sjedim u polumraku, pijem hladnu kavu i razmišljam koliko smo svi mi u ovoj priči – mama, ja i Lejla – samo žene koje čekaju nekog ili nešto što nikad ne dolazi. Čekala sam ljubav, ona je čekala očinsku pažnju, mama je čekala da postanem ono što nikad nisam htjela biti.

Uvečer stružem suđe, a tišina ubija. Na radiju svira Oliver, „Vjeruj u ljubav…“ Suze kaplju u sudoper. Odjednom, Lejla izlazi i tiho priđe.

„Mama, mogu li te zagrliti?“ glas joj je slomljen kao i moj. Raširim ruke, i u tom trenutku nestanu sve riječi, svi prijekori. Samo smo dvije izgubljene, ali opet pronađene žene.

Ali kad ostanem sama, pitam se – je li moguće oprostiti sebi sve promašaje? Hoću li i ja jednom dočekati dan kad me neće biti stid pred ženom u ogledalu?

Što biste vi na mom mjestu napravili? Može li jedno srce izdržati sve – i krivnju, i ljubav, i izdaju – te opet pronaći put do oprosta?