Životna drama: Borba za kuću koju sam gradio snovima, a ne mogu u njoj živjeti
“Stjepane, opet si ostavio tanjir na stolu! Zar smo se dogovorili da se pospremi?” Glas Jasmine, moje snahe, probio je tišinu dnevnog boravka kao oštar nož. Sjedio sam za stolom, pogleda prikovanog na vlažni trag gdje se ocrtavao dno moje šolje kave, nesposoban da joj išta odgovorim. Kroz prozor sam gledao na svoje dvorište, ponosan i tužan istovremeno – svaki komad cigle, svaka pločica, svaki orah posađen vlastitom rukom.
Trinaest godina radio sam u Njemačkoj, po građevinama, često na žegi i mrazu, štedeći svaku marku. Sanjao sam, godinama, ovo proljeće kada ću otključati vrata kuće koju sam gradio zamrznutim prstima i znojnom čelom. Sada živim tu s mojim sinom Damirom i njegovom Jasminom – ali osjećaj doma nikako da pronađem.
“Babo, možda da uzmeš malo više slobode, odeš nekad do raje u kafanu ili u lov?” Damir je pokušavao smiriti situaciju, ali znao sam da i on osjeća neugodnost. On je sada glava kuće, barem tako često govorim sebi, iako ne osjećam to prokleto tako.
Večeri su posebno teške. Ležim budan u svojoj sobi, osluškujem zvuke koje sam nekad s radošću zamišljao: žubor vode iz kupaone, smijeh iz dnevne sobe, miris hrane iz kuhinje. Sada sve to ima gorak okus. Jasminina pravila su stroga – kuhinja nakon devet navečer je zabranjena teritorija, dnevni boravak se posprema čim televizija prestane brujati, a vrt, moj ponos i djelo, više služi da se suše pelene nego da cijenimo ljepotu cvijeća koje sam sadio s nadom.
Jednog dana stigla mi je Fatima, sestra iz Zenice. “Stjepane, vidiš li ti da te tjeraju iz vlastite kuće? Ne može ovo tako! Gradio si ti to godinama, imaš pravo da živiš kako hoćeš!”
“A šta ću, Fatima, nije lako. Damir voli Jasminu, imaju svoje načine. Možda sam ja staromodan… Možda da sam ostao u Minhenu, sve bi bilo drugačije.”
Fatima je samo zaklimala glavom. Znam da me razumije, iako ne može pomoći. Navečer se vratila kući, a ja sam još dugo gledao kroz prozor na dvorište, prisjećajući se dana kad sam saznio da je Damir, moj sin jedinac, konačno završio fakultet i vratio se iz Zagreba. Tada sam mislio da će sve biti drugačije.
“Babo, Jasmina i ja smo odlučili da ćemo preurediti dnevni boravak i napraviti još jednu radnu sobu. Hoćeš li ti moći biti više u svojoj sobi, da imaš mir? Znaš da nam treba prostora.”
Zaboljelo me, kao da je netko podrezao ono malo korijena koji su me još držali na tom pragu. Ja, koji sam svoj život ostavio po tuđim potkrovljima, sada trebam dozvolu kad želim pustiti Radio Sarajevo ili pozvati komšiju na kavu.
Jedne večeri došlo je do svađe koja je promijenila sve. Jasmina je u kuhinji vikala: “Ne mogu više! Ovo nije tvoj stan u Minhenu, Stjepane! Trebam svoj mir! Uskačeš u svaku stvar kao da si ti jedini vlasnik!” Damir je šutio, po prvi put nije stao ni uz mene ni uz nju. Osjetio sam kako mi lice gori od srama i nemoći.
Sutradan sam otišao u općinu, raspitivao se o pravilima podjele imovine. Sjeo na praznu klupu ispred zgrade, gledao kako pada kiša. Je li moguće da sam ostario preko noći? Pokisao sam dok nisam odlučio da dam sebi vremena.
Nekoliko sedmica kasnije, došao mi je prijatelj Ivo iz kafane: “Znaš, nije ni tvoja snaha loša, samo je izgubljena. I ona je došla iz malog stana na veliku kuću. Možda i njoj treba vremena. Razgovaraj s Damirom. Ne možeš biti sam ni sada, ni u starosti.”
Pokušao sam. Jedne subote smo sjeli na terasu dok je Jasmina bila kod svoje majke u Doboju. “Damire, znaš li ti koliko sam te čekao, maštao o ovom životu ovdje? Nije meni stalo do zidova ni do novog namještaja, već do osjećaja da pripadam, da još nešto vrijedim.”
Damir je pogladio ruku, oči su mu bile umorne. “Babo, i meni je teško. Jasmina je dobra žena, ali navikla je na drugačiji red. Ne želi te povrijediti, ali sve joj djeluje kao kritika. Pomozi nam, reci što te muči otvoreno, ali i daj joj vremena. Kuća je tvoja, ali i naš dom treba biti.”
Trudio sam se. Prihvatio sam neka pravila, počeo sam više izlaziti s prijateljima, ponekad prespavam kod Fatime. Ali i dalje mi nedostaje onaj osjećaj sigurnosti u vlastitoj kući. Razočaran sam što snovi koje sam gradio nisu ispunili praznine koje mi je ostavila domovina dok sam bio daleko.
Mnogo puta razmišljam: Je li stvarno moguće izgraditi dom, ako smo svi različiti? Zar sam sav trud i znoj uložio uzalud? Bojim se da ću ostati stranac među svojim najmilijima.
Znate li vi, ljudi, kako pronaći svoje mjesto u kući punoj tuđih pravila? Može li dom išta vrijediti ako u njemu nema mira ni ljubavi?