Kaša na stolu, tišina iza vrata: Priča o sarajevskoj obitelji i nejednakosti

— „Opet su donijeli burek iz Mrkve, vidiš ti to!“ začula sam kako tiho šapuće moja kćerka Sara dok zatvara prozor naše minijaturne kuhinje. Večeras miris pečenog mesa dolazi iz stana do nas, kao da nas netko izaziva. Prava večera, pladanj baklave i šuškave papirnate vrećice – sve to nose Jasmin i Dalila u svoj, veći, topao stan preko puta. A mi? Ja stojim iznad školjke sa kašom, miješam dok ne postane pregusta, pa dodam još malo vode, da se prevari želudac.

Zvuk njihovog smijeha obija se o naše tanko zidove. Sjećam se vremena kada smo svi zajedno sjedili za istim stolom, dijelili i radost i tugu. Danas, kad svaki fening ide na račune za struju i vodu, a uzdignute glave i prazni tanjuri postaju naša svakodnevica, pitam se gdje smo to zapeli.

— „Mama, jel može samo još malo šećera na kašu?“ pita Hana, pružajući mi žlicu.
— „Sine, znaš da nam je ostalo još samo za čaj. Moramo štedjeti.“
Čujem kako joj glas zadrhti, ali šuti. Naučila je već da nema mjesta za suze kad računaš svaki komadić kruha.

Moji roditelji su nas, Jasmina i mene, othranili bez puno, ali s puno ljubavi. Uvijek su govorili: „Pomozi bratu, sestri. Nikad ne znaš šta nosi dan, šta nosi noć.“ Vjerovala sam da će nam to biti kompas, ali život nas je odveo drugačije. Jasmin je, uz Dalilinu pomoć, pokrenuo štand sa voćem na pijaci, pa je, kad je došlo do mjesta u državnoj firmi, iskoristio svoju priliku. Sad ima sve – stabilan posao, dobru platu, novi auto. Ja sam ostala ovdje, uz djecu, nakon što nas je muž ostavio zbog druge žene. Radim u vrtiću, pola dana, i pola minimalca.

Nisam ljubomorna na sreću svog brata. Ne ljutim se što mu dobro ide – ali boli me kako nas gleda. Kao da je svaki susret prilika da mu pokažem poniznost. Nema više onih priča iz djetinjstva, o zmajevima u kotlini i prvom ukradenom sladoledu. Samo hladni klimanje glave i pogledi spušteni u zemlju.

Jedne večeri, dok sam slagala njegovu staru košulju, koju mi je prije pola godine donio „da ne baca, možda meni još treba“, skupila sam hrabrosti. Pokucala sam na njegova vrata. Pružila sam mu pogled pun riječi, ali i tuge.

— „Jasmin, možemo na tren popričati?“

Dalila je već počela odmotavati još jedan kolač, ali prekinula je i samo me odmjerila.

— „Šta je bilo, Jozefina?“ pitao je brat.
— „Sjećam se kad smo imali samo jedan komad starog kruha i mama s nama dijelila. Danas, ti jedeš najbolje, a tvoja sestra i njena djeca gladni. Zar smo toliko daleko otišli?“

Tišina je odzvanjala hodnikom. Dalila se nervozno poigravala ključevima na stolu.

— „E, nemoj sad ti meni da mi predbacuješ. Nisam ja kriv što si ti tako završila.“

Nikad nisam bila sigurna da li me više boli bratov prijezir ili Dalilina ravnodušnost. Konačno sam izustila:

— „Nisu pare ono što mi treba, Jasmin. Fali mi obitelj, razumiješ ti to? I da, ponekad i komad pite može nekome spasiti dan. Samo sam ovo morala reći.“

Vratila sam se u svoju kuhinju, glave pognute. Sara i Hana su već spavale, valjda od umora i polupunih stomaka. Ležala sam na kauču, gledajući u plafon, a svaka sekunda bila je duga kao cijeli život.

Sutradan, na Sarinoj rođendanskoj proslavi, samo nas tri sjedile smo oko skromne torte od griza. Niti poziva, niti poklona sa druge strane hodnika. Djeca su me pitala zašto tetka i daidža ne dolaze, a ja sam slagala nešto o zauzetosti i obavezama. U stvarnosti, srce mi je kucalo od ljutnje, ali i od ponosa što uprkos svemu, nismo zaboravili ljubav.

Danima razmišljam: do kad će zavist, ponos i uvrede stajati između mene i brata? Hoće li doći vrijeme kad ćemo opet dijeliti makar komad kruha, a ne gledati sa podozrenjem preko tanjira?

Možda svi mi, u ovoj zemlji gdje je teško preživjeti, više trebamo jedni druge nego što možemo priznati. Ili sam ja samo još jedna sanjarka u staroj, hladnoj sarajevskoj kuhinji?