Nikad Nije Samo Kući s Djetetom: Istina Jedne Mame Između Usamljenosti i Nerazumijevanja

„Nisi ni pošteno kavu stigla popiti, a već ti je teško? Nije ti ni teško, Alma, budi iskrena, beba samo spava i jede. Što cijeli dan radiš?“ Mirza je bacio ruksak kraj vrata kao da je tuđi. Nisam mu odgovorila odmah, srce mi je preskočilo od iznenađenja i srama, ali ponajviše—od tuge. Opet ona rečenica, ista svakog dana dok promatra na pola oduševljen, na pola zbunjen našu malenu Azru kako diše tiho u krevetiću do dnevnog boravka.

Dan mi je započeo nervozom još prije zore. Azra se već po drugi put probudila oko četiri; nisam stigla ni sklopiti oči, a na prozoru su počeli pjevušiti prvi tramvaji. Tresla sam se od umora, ali nisam imala izbora. Nitko neće presvući pelene umjesto mene, nitko neće podgrijati adaptirano mlijeko kad već ne mogu dojiti zbog upale koja me mučila. Radila sam tiho, neumorno, dok sam u glavi ponavljala „samo još malo, Alma.“ Nije bilo ni vremena za tuširanje; kosu sam vezala u brzi rep, navukla prvu majicu s koje se nije osjećao miris bljuckanja i navukla osmijeh za susjede koji nisu prestajali šaptati ispred haustora kako sam „baš puno smršavila“ otkako imam dijete.

Kad je Mirza otišao na posao, kuća je utihnula, ali moje misli nisu. Ostatak dana sam provela trčeći od stola do štednjaka, od pelena do mašine za veš. Azra je plakala satima, a ja bih je nosila, pjevušila joj stare sevdalinke, ali često ni to nije pomagalo. Moje ruke su bile teške, leđa su me boljela, a srce je drhtalo od osjećaja samoće. Ponekad bih gledala kroz prozor, promatrajući tramvaje dok mi se oči pune suzama, ali sam ih uvijek brisala prije nego bi se vratila s malom u naručju.

Nazvala sam mamu. Nije prošlo ni tri minute razgovora, a ona bi mi bez daha ponovila: „Znaš, ja sam s tobom i bratom sve sama, nikad nisam zvala u pomoć. Takve su bile žene prije.“ Zagrizla bih usnicu, povukla tanku deku na koljena i osjećala se još manje sposobna; možda sam stvarno razmažena. Ali, nikad ne bih rekla mami da sam zavidjela što je imala komšiluk pun žena koje su navečer kuhale šerbe i dijelile savjete, i što nije živjela u stanu iz kojeg rijetko tko ikad i prozbori išta osim „dobar dan“.

Moja prijateljica Ena šalje poruku: „Kako ste? Daj pričaj opet kako je biti doma, meni treba to.“ Samo sam odgovorila emotikonom; da sam joj rekla istinu, vjerojatno bi šutjela. Jer Ena još nema djece. Nema pojma da mi se zadnji put dogodilo da sam sama popila kavu bez da gledam hoće li zvuk žličice probuditi Azru prije nego što sam i počela piti. Ne bih joj ni pričala kako mi Mirza svaki dan šalje slike s posla na kojima se smije, a ja njemu šaljem slike Azre, ali uvijek odbacuje moje poruke kad pitam može li ranije doći – „Ne mogu, sastanci.“

Navečer, dok sam pokušavala odložiti Azru i barem podgrijati supu, Mirza je stao pokraj vrata sobe, gledao, i šaptom rekao: „Ma znaš, Alma, ljudi bi dali sve da imaju ovako mirno dijete kao Azra. Pogledaj Edisu; njena Alma sve radi s nogu.“ Pogledala sam ga kroz prljavo staklo lonca i zadrhtala: „Radim cijeli dan ne prestajem, Mirza. Nisam ni ručala. Ti misliš da…“ Nisam uspjela završiti.

Iznenada, pecnuo me glas iznutra: „Možda sam ja stvarno previše emotivna? Možda očekujem previše pomoći?“ A onda, kad je Azra opet zaplakala, zaboravila sam na sva pitanja—trčala sam, drhteći, preuzeti onaj mali život za koji trebam biti sve, iako sama sebi više nisam bila ništa.

Veče je bilo najgore. Osjećala sam se kao zatvorenica u vlastitoj koži. Sjetila sam se kako sam nekad izlazila van s prijateljicama, kako bih sjedila uz Milana i šaptala mu snove o budućnosti. Sad mi Milan nije ni u porukama, razišli smo se kad sam počela vezu s Mirzom, jer „majčinstvo nije za svakoga, Alma“, govorio je. Ponekad mislim da je bio u pravu. Svaki put kad pročitam tu rečenicu kroz poruke što ih nisam usudila izbrisati, krenu mi suze niz lice.

Onda opet dođe dan kad Azra sa smiješkom zgrabi moj prst, pogleda me s onim sjajem kao da zna koliko mi je potrebna njezina ljubav. Tada zaboravim na sve kritike, i mamine i Mirzine i vlastite. U njenim očima sam najjača, najbolja. Ali nije lako objasniti cijelom svijetu da dani nisu samo sjajni trenuci majčinstva. Da ima trenutaka kad pomisliš da više ne možeš, a opet ustaješ jer nemaš izbora.

Društvo gleda samo rezultate: čisto dijete, skuvan ručak, mirna kuća. Nitko ne vidi nemir koji ispunjava moju dušu kad zaspim na kauču s još jednom neispranom bočicom u ruci. Nitko ne zna kako tjeskoba raste, kako bi ponekad samo htjela da te netko zagrli, kaže „vidim te, dobro radiš“.

U subotu popodne došla je svekrva, Sabina, sjela je i počela s uobičajenim kritikama: „U moje vrijeme nije bilo pelena za jednokratnu upotrebu, nego smo prali, kuhalo se… A ti, eno, ni poda nisi oprala danas.“ Šutjela sam, nisam imala snage. Pogledala sam Azru, a ona se nasmiješila kao da razumije. Često sam se pitala, dok Sabina nastavlja: „Žene su nekad znale zašto se udaju. Danas vi mlade samo kukate.“

Sutradan odlučila sam – napisat ću status. Možda mi netko povjeruje kad napišem: „Cijeli dan nisam sjela, uz mene je beba, uz mene je dom, a osjećam se kao da nikog ne zanima ni što radim, ni tko sam postala. Pitam se, zar smo stvarno razmažene ili je svijet postao preglasan za naše tihe borbe?“

Ponekad, dok noć pada a svi spavaju, pitam se – vidi li itko žene poput mene? Ili ćemo zauvijek ostati nevidljive svojim najbližima, trudeći se da budemo heroji koji nikom ne trebaju osim svom djetetu…