Kad me mama zove u zoru – Priča o ljubavi, kontroli i izborima
“Opet zove. U četiri ujutro. Tko normalan zove u četiri ujutro?” – šaptala sam sebi dok sam gledala trepereći ekran mobitela. Na njemu je pisalo: “Mama Zoran”. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. Zoran je spavao pored mene, mirno, kao da ga ništa na svijetu ne može uznemiriti. Nisam imala snage javiti se, ali znala sam da će, ako ne dignem slušalicu, ona zvati dok se ne probudimo svi u zgradi.
“Halo?” – šapnula sam, pokušavajući zvučati budno.
“Ivana, jesi li ti normalna? Zoran je opet zaboravio uzeti lijekove! Rekla sam ti sto puta, moraš ga podsjećati! Što bi bilo da se nešto dogodi? Ti si mu sada žena, tvoja je odgovornost!” – njezin glas bio je oštar, hladan, kao da mi sipa led niz leđa.
Nisam znala što da kažem. Nisam ni znala da Zoran mora uzimati lijekove. Nikad mi nije rekao. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu, kao da sam samo gost u njihovoj obitelji, a ne njegova partnerica. Kad sam prekinula poziv, gledala sam Zorana kako spava i pitala se – tko je on zapravo? I tko sam ja u ovoj priči?
Naša veza je od početka bila puna trzavica. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, oboje iz manjih mjesta – on iz okolice Bjelovara, ja iz Zenice. Zbližili smo se jer smo oboje osjećali da ne pripadamo velikom gradu. Ali, ubrzo sam shvatila da Zoran nikad nije potpuno odrastao. Njegova mama, gospođa Marija, bila je stalno prisutna. Zvala je svakodnevno, ponekad i po nekoliko puta, dolazila nenajavljeno, donosila mu hranu, prala mu rublje, čak mu je i posteljinu mijenjala kad bi došla.
U početku mi je bilo smiješno. “Ma, pusti je, to ti je Balkan, znaš kakve su naše mame,” govorila sam prijateljici Amri. Ali, kad sam se uselila kod Zorana, shvatila sam da to nije samo briga – to je bila kontrola. Svaki moj korak bio je pod povećalom. Ako bih kupila novi ručnik, ona bi ga zamijenila svojim. Ako bih skuhala ručak, ona bi ga bacila i donijela svoj. “Zoran voli moje sarmice, znaš ti to, Ivana?” – rekla bi mi s osmijehom, ali u očima joj nije bilo ni trunke topline.
Jednog dana, dok sam spremala stan, pronašla sam bilježnicu. Bila je to neka vrsta dnevnika, ali ne Zoranovog – nego njezinog. U njemu je zapisivala sve što sam ja radila. “Ivana je danas ostavila šalicu na stolu. Ivana nije dobro oprala pod. Ivana je zaboravila kupiti mlijeko.” Osjećala sam se kao da sam pod stalnim nadzorom. Kad sam to pokazala Zoranu, samo je slegnuo ramenima: “Ma, pusti je, ona je takva.”
Ali ja nisam mogla pustiti. Počela sam se povlačiti u sebe. Nisam više zvala svoje roditelje, nisam se viđala s prijateljima. Svaki put kad bih pokušala razgovarati sa Zoranom, on bi izbjegavao temu. “Ne mogu birati između vas dvije,” rekao mi je jednom, gledajući u pod.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Marijom, sjela sam na balkon i zaplakala. Amra mi je poslala poruku: “Ivana, dođi kod mene u Sarajevo na vikend. Trebaš predah.” Nisam znala što da radim. Zoran je bio sve što sam imala u Zagrebu, ali osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu.
Kad sam mu rekla da idem, samo je slegnuo ramenima. “Radi što hoćeš. Mama će doći da mi skuha ručak.” Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja uvreda. Otišla sam kod Amre, provela vikend smijući se, šetajući Baščaršijom, osjećajući se opet živom. Kad sam se vratila, Marija je bila u našem stanu. “Zoran je bio sam, znaš ti kako je to. Muškarac ne može sam.”
Počela sam razmišljati o odlasku. Nisam željela biti žena koja se bori za pažnju svog partnera s njegovom majkom. Jedne večeri, kad je Marija otišla, sjela sam sa Zoranom i rekla mu: “Ili ćemo biti mi, ili ćeš biti s mamom. Ne mogu više ovako.”
Gledao me dugo, šutio, a onda rekao: “Ne mogu joj reći da se makne. Ona je sve što imam.”
Te noći sam spakirala stvari. Nisam plakala. Osjećala sam olakšanje, ali i tugu. Otišla sam kod Amre, a kasnije se vratila u Zenicu. Zoran mi je još nekoliko puta pisao, ali nikad nije došao za mnom. Marija je nastavila zvati, ali nisam se javljala.
Danas, kad se sjetim svega, pitam se – jesam li bila slaba što sam otišla, ili hrabra što sam izabrala sebe? Koliko nas je spremno odreći se vlastite sreće zbog tuđih očekivanja?