Tata me primijetio tek nakon razvoda – sada guši svojom brigom
“Ivana, zašto opet sjediš sama u sobi? Dođi, napravio sam ti palačinke!”
Glas mog oca odzvanjao je hodnikom, ali ja sam samo stisnula jastuk čvršće uz sebe. Prije godinu dana, prije nego što je mama otišla, nisam ni znala da tata zna gdje stoji brašno, a kamoli kako se prave palačinke. Sada je odjednom postao tata iz reklame – onaj koji pita kako sam, nudi zagrljaje i pokušava pričati o školi. Ali ja više ne znam tko je on. I što je najgore, mislim da ni on ne zna tko sam ja.
Prije razvoda, tata je bio sjena u našem stanu u Novom Zagrebu. Dolazio bi kasno, mirisao na cigarete i benzin, bacao ključeve na stol i nestajao u svojoj sobi. Mama bi me pitala jesam li gladna, brat Luka bi mi pokazivao nove golove na PlayStationu, a tata… Tata bi samo šutio. Ponekad bih ga gledala dok gleda televiziju, pokušavala pogoditi što mu je na pameti. Nikada nije pitao za moje ocjene, nikada nije znao ime moje najbolje prijateljice. Bila sam mu nevidljiva.
A onda je došao onaj dan kad je mama spakirala kofere. Sjećam se kako su se svađali u kuhinji – ona je plakala, a on je vikao: “Ako ti nije dobro, idi!” Luka i ja smo sjedili na stepenicama i šutjeli. Kad su vrata zalupila za mamom, tata se srušio na pod i prvi put sam ga vidjela da plače. Tada sam pomislila da će se nešto promijeniti. I promijenilo se – ali ne onako kako sam željela.
Odjednom je tata postao prisutan. Previše prisutan. Počeo je kuhati ručkove, pitati me s kim izlazim, zašto ne jedem više, zašto sam stalno na mobitelu. Pratio me do škole i natrag, slao poruke: “Jesi li dobro?” “Jesi li gladna?” “Jesi li sretna?” Nisam znala što da mu odgovorim. Kako da mu kažem da mi je lakše bilo kad me nije primjećivao?
Jednog dana, dok sam sjedila za stolom i pokušavala učiti matematiku, tata je sjeo nasuprot mene s dvije šalice čaja.
“Ivana, možemo li razgovarati? Znam da nisam bio najbolji otac…”
Pogledala sam ga preko ruba knjige. Oči su mu bile crvene, kao da nije spavao danima.
“Zašto sada?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
“Molim?”
“Zašto sada želiš razgovarati? Gdje si bio sve ove godine? Kad sam imala temperaturu 39 pa me mama nosila na hitnu? Kad sam plakala jer me Ana iz razreda zadirkivala? Kad sam dobila prvu peticu iz engleskog? Gdje si bio tada?”
Tata je šutio. Ruke su mu drhtale dok je držao šalicu.
“Znam… Znam da sam pogriješio. Ali želim to popraviti. Želim biti tu za tebe i Luku.”
Nisam znala što reći. Dio mene želio ga je zagrliti, ali drugi dio bio je ljut – bijesan čak. Kako možeš popraviti godine tišine s nekoliko šalica čaja i tanjurom palačinki?
Luka je drugačije reagirao. On je odmah prihvatio tatinu pažnju – išli su zajedno na nogometne utakmice, gledali filmove, smijali se kao da ništa nije bilo. Ponekad bih ih gledala kroz prozor dok igraju badminton na dvorištu i osjećala se još usamljenije nego prije.
Jedne večeri, dok sam ležala budna, čula sam tatu kako razgovara telefonom u kuhinji.
“Ne znam što da radim s Ivanom… Kao da me mrzi. Znam da sam bio loš otac, ali pokušavam… Da, znam da nije lako… Ma neću odustati od nje.”
Srce mi se stegnulo. Nisam ga mrzila – samo nisam znala kako mu oprostiti.
U školi su svi znali za moj razvod. Profesorica hrvatskog me jednom pitala pred cijelim razredom: “Ivana, kako si ti nakon svega?” Svi su gledali u mene kao u neku životinju u zoološkom vrtu. Samo sam slegnula ramenima.
Najgore su bile nedjelje kad bih išla kod mame u stan na Trešnjevci. Mama bi me grlila predugo, mirisala na kavu i parfem, pričala o poslu i novoj kolegici iz ureda. Ponekad bi plakala kad bi mislila da ne gledam.
“Tata ti šalje pozdrave”, rekla bi jednom prilikom.
“Znam”, odgovorila bih kratko.
Jednog dana mama me upitala:
“Zašto si tako hladna prema njemu? Znaš da mu je teško…”
“A meni nije?”
Mama je šutjela.
Vratila sam se kući kasno te večeri. Tata me čekao budan.
“Ivana, možemo li prošetati?”
Nisam imala snage odbiti ga pa smo šetali uz Savu u tišini. Povremeno bi nešto rekao o poslu ili o Luki, ali ja nisam odgovarala.
Na kraju se zaustavio i pogledao me ravno u oči.
“Znam da ne mogu vratiti vrijeme. Ali mogu biti tu sada. Ako mi dopustiš…”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim.
“Ne znam kako”, prošaptala sam.
Tata je samo kimnuo glavom i nastavio hodati pored mene bez riječi.
Dani su prolazili i tata nije odustajao. Svaki dan bi pokušavao – nekad nespretno, nekad previše uporno. Jednom mi je donio cvijeće za Dan žena; drugi put me pitao želim li s njim na koncert Olivera Dragojevića. Odbijala sam sve ponude.
Jedne večeri došla sam kući ranije nego inače i zatekla tatu kako sjedi za stolom s albumom starih fotografija. Listao ih je polako, prstima prelazio preko slika na kojima smo Luka i ja bili mali.
“Sjećaš li se ovoga?”, upitao me tiho pokazujući sliku s mora iz Makarske.
Sjetila sam se tog ljeta – mama nas je vodila svaki dan na plažu dok je tata radio u Zagrebu.
“Ne baš”, slagala sam.
Tata je uzdahnuo.
“Znam da nisam bio tu… Ali želim biti sada.”
Nisam više mogla izdržati pa sam izjurila iz sobe i zalupila vratima.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o godinama šutnje, o maminim suzama, o Luki koji se smije s tatom kao da ništa nije bilo. Zašto ja ne mogu tako? Zašto ne mogu jednostavno zaboraviti?
Sljedećeg jutra tata mi je ostavio poruku na stolu:
“Ivana,
Znam da ti smetam i da ti idem na živce. Ali volim te i uvijek ću biti tu kad me zatrebaš.
Tata”
Gledala sam tu poruku dugo vremena. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nešto drugo osim ljutnje – možda tugu ili žaljenje zbog svega što smo propustili.
Te večeri skupila sam hrabrost i otišla do njega dok je gledao Dnevnik.
“Tata… Možemo li pokušati ispočetka? Polako?”
Pogledao me kao da ne vjeruje što čuje pa se nasmiješio kroz suze.
“Možemo, Ivana. Koliko god treba.”
Zagrlio me nespretno, ali prvi put nakon dugo vremena nisam se povukla.
Ponekad mislim – koliko nas ima ovdje koji čekamo da nas roditelji primijete tek kad bude kasno? Može li se ljubav nadoknaditi ili neke rane zauvijek ostaju otvorene?