Zašto bih sada brinula? Upoznajte Lejlu, zlatnu kćerku: Zašto sam odbila njegovati svoju bolesnu majku

“Ne dolazi mi više u kuću ako ćeš samo šutjeti!” viknula je mama dok sam stajala na pragu, držeći torbu s lijekovima koje sam joj donijela iz apoteke. U tom trenutku, kroz prozor sam vidjela Lejlu kako parkira svoj novi auto ispred naše zgrade. Mama je odmah promijenila ton, lice joj se ozarilo kao da je sunce granulo nakon mjesec dana kiše. “Lejla, dušo! Dođi, vidi što mi je Aida donijela, ali ti si mi ipak najveća radost.”

Stajala sam tamo, s rukama punim njezinih lijekova i srcem punim gorčine. Cijeli život sam bila ta koja je nosila teret – kuhala, čistila, pazila na mlađeg brata Emira kad su roditelji radili po dvije smjene u tekstilnoj tvornici. Ali Lejla je bila njihova princeza. Uvijek najbolja, uvijek najpametnija, uvijek ona kojoj su se svi divili. Kad bi donijela četvorku iz matematike, mama bi joj kupila novu haljinu. Kad bih ja dobila peticu iz fizike, samo bi odmahnula rukom: “To se od tebe i očekuje.”

Sjećam se jedne zime kad sam imala 14 godina. Tata je bio na putu, a mama je ležala s temperaturom. Lejla je otišla kod prijateljice na rođendan i mene ostavila da cijelu noć mijenjam obloge i kuham čajeve. Ujutro, kad se probudila bolje, zahvalila je Lejli što joj je donijela cvijeće prije škole. Meni nije rekla ni hvala.

Godinama sam se trudila biti dobra kći. Upisala sam medicinsku školu jer je mama to željela. Radila sam vikendom u pekari da mogu kupiti sebi knjige i platiti autobus do škole. Lejla je studirala u Zagrebu, živjela u studentskom domu i svaki vikend dolazila kući s novim pričama o izlascima i dečkima. Mama bi joj spremala omiljene kolače i pričala svima kako ima najpametniju kćerku na svijetu.

Kad sam završila školu i zaposlila se kao medicinska sestra u Domu zdravlja, mama je rekla: “Dobro, barem ćeš imati siguran posao.” Kad je Lejla diplomirala ekonomiju s prosjekom 3.2, organizirali su slavlje za cijelu familiju.

Moj prvi dečko, Ivan, bio je iz susjedstva. Mama ga nikad nije voljela jer “nije dovoljno ambiciozan”. Kad me ostavio zbog druge djevojke, rekla mi je: “To ti je zato što nisi znala biti dama kao Lejla.”

Godine su prolazile. Tata je umro od infarkta dok sam ja bila na poslu. Lejla nije stigla na sprovod jer je imala važan sastanak u firmi. Mama mi je tada rekla: “Ti si sada glava kuće.” Nisam znala da to znači da ću biti i sluškinja i psiholog i bankomat.

Kad se Lejla udala za bogatog advokata iz Sarajeva, mama je plakala od sreće. Meni nije došla ni na vjenčanje jer “nije mogla ostaviti psa samog kod kuće”. Moj muž Samir i ja smo živjeli skromno, ali sretno – barem sam tako mislila.

Prije dvije godine mama je oboljela od dijabetesa i počela gubiti vid. Lejla je tada došla jednom mjesečno s vrećicama iz parfumerije i pričala kako joj je teško uskladiti posao i porodicu. Ja sam svaki dan dolazila nakon posla da joj skuham ručak, izmjerim šećer i promijenim zavoje na ranama koje su se stalno otvarale.

Jedne večeri, dok sam joj mijenjala zavoj na nozi, pitala me: “Zašto nisi kao Lejla? Ona nikad ne prigovara.” Osjetila sam kako mi se nešto lomi u grudima. Nisam više mogla šutjeti.

“Mama, znaš li ti koliko puta sam ostavila svoju djecu samu da bih došla tebi? Znaš li koliko puta sam plakala jer si uvijek voljela Lejlu više?”

Pogledala me onim svojim hladnim očima i rekla: “Ti si uvijek bila jaka. Lejli treba više pažnje.”

Te noći nisam mogla zaspati. Samir me zagrlio i šapnuo: “Ne moraš više trpjeti ovo.” Sljedećeg dana nazvala sam Lejlu.

“Lejla, vrijeme je da ti preuzmeš brigu o mami. Ja više ne mogu.”

Nasmijala se kroz telefon: “Aida, znaš da ja nemam vremena za to! Mama tebe treba.”

“Ne, Lejla. Mama treba tebe. Ja sam dala sve što sam mogla.” Spustila sam slušalicu i prvi put nakon mnogo godina osjetila olakšanje.

Mama me zvala deset puta tog dana. Nisam se javljala. Sljedećih dana počeli su me zvati rođaci: “Kako možeš ostaviti majku samu? Kakva si ti to kćerka?” Nitko nije pitao gdje je Lejla.

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam ponovno otišla kod mame. Bila je ljuta, ali i slomljena. “Nisam znala da ćeš me tako lako zaboraviti,” rekla je tiho.

“Nisam te zaboravila, mama. Samo više ne mogu biti jedina koja daje sve a dobiva ništa.”

Sada sjedim u svom stanu u Sarajevu, gledam slike svoje djece i pitam se jesam li pogriješila. Je li ljubav prema roditelju bezuvjetna čak i kad te cijeli život povređuje? Ili imam pravo reći – dosta je?

Možda će mi netko od vas reći – jesam li ja loša kćerka ili samo žena koja je konačno odlučila brinuti o sebi?