Moj muž, škrtac: Život u sjeni tuđeg novčanika – Da li je vrijeme da odem?
“Jasmina, jesi li stvarno morala kupiti tu skuplju kavu? Zar ti nije dosta obična?” Bojanov glas odjekuje kroz stan, hladan i oštar kao nož. Držim vrećicu kave u ruci, osjećam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. U tom trenutku, dok stojim u kuhinji našeg malog stana na zagrebačkoj Trešnjevci, shvaćam koliko sam umorna. Umorna od opravdavanja svake kune, umorna od osjećaja da sam samo još jedan trošak u njegovom životu.
Deset godina sam s Bojanom. Kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Nikad ne bih rekla da će postati ovakav čovjek. Prve godine braka još sam vjerovala da je njegova štedljivost samo faza, posljedica ratnih trauma i siromaštva iz djetinjstva. Ali s vremenom, štedljivost je postala škrtost, a škrtost – okovi.
“Znaš li ti koliko ljudi nema ni za kruh?” nastavlja Bojan, ne prestaje ni dok sjedamo za stol. “Ti si razmažena. Tvoja mama te naučila da trošiš!”
Sjedim šutke, gledam kroz prozor na sive zgrade. Moja mama, Rahima, živi sama u Tuzli. Svaki mjesec joj šaljem nešto novca, Bojan to ne zna. Da zna, poludio bi. “Ne možeš ti spašavati cijeli svijet!” rekao bi mi, kao što mi govori svaki put kad kupim nešto za sestru ili prijateljicu.
Bojan radi kao informatičar u jednoj privatnoj firmi. Plaća mu je dobra, ali svaki mjesec vodi preciznu evidenciju svakog troška. Ja radim kao učiteljica u osnovnoj školi. Volim svoj posao, djeca su mi sve. Ali kad dođem kući, osjećam se kao dijete kojem stalno netko broji bombone.
“Jasmina, opet si ostavila svjetlo upaljeno u hodniku! Znaš li ti koliko to košta godišnje?”
Ponekad mi dođe da vrištim. Da mu kažem da život nije excel tablica. Da ljubav nije računica. Ali onda se sjetim kako je bilo kad sam bila mala – otac je otišao kad sam imala sedam godina, mama je radila dva posla da nas prehrani. Naučila sam šutjeti i trpjeti.
Moja najbolja prijateljica Sanja često me pita: “Zašto ne odeš? Zar misliš da zaslužuješ ovakav život?”
“Nije to tako jednostavno,” odgovaram joj uvijek. “Nije lako ostaviti deset godina života. Nije lako priznati poraz.”
Ali svake večeri kad legnem pored Bojana, koji okreće leđa i gasi svjetlo čim sat otkuca deset (da ne troši struju), pitam se: što sam ja uopće njemu? Partnerica ili investicija?
Najgore je kad dođu praznici. Božić, Bajram, rođendani… Bojan tada postaje još gori. “Zašto bismo kupovali poklone? To su gluposti! Ljubav se ne mjeri stvarima!” govori mi dok ja potajno spremam sitnice za djecu iz škole koja nemaju ništa.
Jedne zime, prošle godine, moja sestra Aida došla je iz Mostara s dvoje djece. Muž ju je ostavio, nema gdje. Zamolila sam Bojana da ostanu kod nas dok ne nađe posao.
“Ne dolazi u obzir! Nismo mi socijalna služba!” vikao je tada toliko glasno da su susjedi lupali po radijatorima.
Tada sam prvi put ozbiljno pomislila na razvod.
Ali onda se sjetim naših zajedničkih trenutaka s početka – izleta na Bjelašnicu, prvih poljubaca na tramvajskoj stanici kod Skenderije… Sjetim se kako me držao za ruku kad sam izgubila bebu u trećem mjesecu trudnoće. Tada je plakao sa mnom.
Što se dogodilo s tim čovjekom?
Ponekad ga gledam dok spava i pitam se voli li on mene ili samo sigurnost koju mu pružam – redovita plaća, uredan stan, topli ručak svaki dan.
Jednog dana, prije nekoliko mjeseci, skupila sam hrabrost i rekla mu: “Bojane, ja više ovako ne mogu. Osjećam se kao zatvorenik u vlastitom domu.”
Pogledao me zbunjeno: “Što ti fali? Imaš sve što ti treba!”
“Nemam ljubavi,” odgovorila sam tiho.
Nije ništa rekao. Samo je slegnuo ramenima i otišao u drugu sobu.
Od tada između nas stoji zid šutnje. Više ne razgovaramo o važnim stvarima. Samo o računima, popisima za trgovinu i vremenskoj prognozi.
Moja kolegica Ivana iz škole nedavno se razvela nakon petnaest godina braka. Kaže mi: “Jasmina, život je prekratak da ga provedeš čekajući da se netko promijeni.” Ali ja se bojim. Bojim se samoće, bojim se osude rodbine – “Nije uspjela sačuvati brak!” Bojim se što će biti s mamom ako joj više ne budem mogla slati novac.
Jedne večeri sjedim sama u kuhinji i pišem pismo koje možda nikad neću poslati:
Dragi Bojane,
Ne želim više biti tvoj projekt štednje. Želim biti tvoja žena, tvoja prijateljica, tvoja ljubav. Ako to ne možeš ili ne želiš – pusti me da odem.
Tvoja Jasmina
Suze mi kapaju po papiru. Zamišljam kako bi bilo probuditi se bez straha od novih prigovora zbog potrošenih kuna ili upaljenog svjetla.
Sanja me zove na kavu:
“Jasmina, dođi kod mene večeras. Napravit ćemo pizzu i gledati filmove kao nekad na faksu!”
Pristajem i prvi put nakon dugo vremena osjećam tračak slobode.
Te večeri pričamo satima:
“Znaš,” kaže Sanja, “moj stric iz Osijeka bio je isti kao tvoj Bojan. Njegova žena ga je ostavila i sad živi kao kraljica! Nikad nije kasno za novi početak.”
Vraćam se kući kasno. Bojan sjedi za računalom:
“Gdje si bila? Znaš li koliko je sati?”
“Kod Sanje,” odgovaram mirno.
Gleda me dugo bez riječi. Prvi put vidim strah u njegovim očima.
Sljedećih dana sve češće razmišljam o tome kako bi bilo otići. Počela sam štedjeti novac sa strane – svaki mjesec malo od plaće stavljam u staru kutiju za kekse koju skrivam iza knjiga na polici.
Jednog jutra mama me zove:
“Jasmina, dušo moja, jesi li dobro? Sanjala sam te noćas – bila si tužna…”
Ne mogu joj reći istinu pa lažem:
“Dobro sam, mama… Samo puno posla u školi.”
Ali ona zna. Majke uvijek znaju.
U školi djeca crtaju obitelj za domaću zadaću. Mala Lejla mi pokazuje crtež:
“Ovo je moja mama koja me grli!”
Osjećam knedlu u grlu jer shvaćam da mene nitko ne grli već godinama.
Jednog dana vraćam se kući ranije i nalazim Bojana kako prebrojava novac iz naše zajedničke kasice-prasice.
“Što radiš?” pitam ga.
“Provjeravam koliko imamo za crne dane,” odgovara bez trunke srama.
Tada shvatim – za njega su svi dani crni osim onih kad ništa ne potrošimo.
Te noći sanjam da trčim kroz polje suncokreta negdje kod Gradačca, slobodna i sretna kao dijete.
Kad se probudim, odlučujem: još ću malo štedjeti i onda otići. Zaslužujem život bez straha od svake potrošene marke ili kune.
Ali opet me muči pitanje: hoću li imati snage? Hoću li biti dovoljno hrabra?
Dragi moji, jeste li vi ikada morali birati između sigurnosti i sreće? Koliko dugo treba čekati prije nego što odlučimo da smo vrijedni više od tuđeg novčanika?