U mraku noći, s djecom i koferom: Kako sam pobjegla iz pakla i pronašla novi život
“Ne možeš ti bez mene, Jasmina! Nemaš gdje!” urliknuo je Emir dok su mu oči sjale od bijesa. Djeca su se stisnula uz mene, a ja sam u rukama stezala stari, izlizani kofer. Srce mi je tuklo tako snažno da sam mislila da će iskočiti iz grudi. Bilo je pola tri ujutro, Sarajevo je spavalo, ali moj svijet je gorio.
Nisam više mogla. Godinama sam trpjela njegove uvrede, šake, tišinu koja je znala biti gora od vike. “Mama, hoćemo li mi sad biti siromašni?” prošaptala je Lejla, moja sedmogodišnja kćerka, dok sam joj vezala jaknu. “Nećemo, ljubavi. Bit ćemo slobodni,” slagala sam, jer nisam znala što nas čeka.
Izašli smo iz stana na Grbavici, a Emir je još vikao s prozora. Ulice su bile prazne, hladan vjetar mi je rezao obraze. Pozvala sam taksi. Vozač, stariji čovjek po imenu Zoran, pogledao me preko retrovizora i tiho upitao: “Gospođo, treba li vam pomoć?” Samo sam klimnula glavom i suze su mi potekle niz lice.
Prva stanica bio je stan moje sestre Mirele na Ilidži. Otvorila nam je vrata u pidžami, zbunjena i pospana. “Jasmina, šta se desilo?”
“Ne pitaj ništa sada. Samo nas pusti unutra,” prošaptala sam. Djeca su odmah zaspala na kauču, a ja sam sjedila u kuhinji i gledala u prazno. Mirela je kuhala kafu i šutjela. Zrak je bio težak od neizgovorenih riječi.
Sljedećih dana počela je prava borba. Emir me zvao bez prestanka, prijetio da će mi uzeti djecu, da ću završiti na ulici. Moja majka, stara Bosanka iz Travnika, nije mogla shvatiti zašto sam otišla. “Jasmina, brak je svetinja. Trpi, dijete moje! Svi trpe!”
“Mama, on nas je tukao! Djeca su plakala svaku noć!”
“Bolje da djeca imaju oca nego da rastu bez njega,” rekla je hladno.
Osjećala sam se izdano. Najviše od onih koji bi trebali biti uz mene. Mirela me podržavala koliko je mogla, ali i ona je imala svoju porodicu i probleme.
Našla sam posao kao čistačica u jednoj osnovnoj školi na Alipašinom Polju. Plaća mala, ali redovna. Svako jutro ustajala bih prije zore, spremala doručak Lejli i malom Tariku, vodila ih u školu i vrtić pa žurila na posao. Navečer bih sjedila za stolom i gledala račune – struja, voda, kirija… Sve veći minus na računu.
Jedne večeri Lejla me pitala: “Mama, hoće li tata doći po nas?”
Zastala sam s pranjem suđa. “Neće, dušo. Tata vas voli na svoj način, ali sad smo mi sami sebi dovoljni.”
Tarik je imao problema u vrtiću – povukao se u sebe, nije htio pričati ni s kim osim sa mnom i Lejlom. Socijalna radnica Senada dolazila nam je jednom mjesečno. “Jasmina, djeca su ti mirna i čista, ali vidi se da ste pod stresom. Imaš li kome da se obratiš?”
“Nemam nikoga osim Mirele,” priznala sam.
Najteže su bile noći kad bih ležala budna i slušala kako djeca dišu. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam ih odvela iz jedinog doma koji su znali. Jesam li ih osudila na siromaštvo zbog svoje slabosti?
Jednog dana stigla mi je sudska tužba – Emir traži starateljstvo nad djecom. Srce mi se steglo kad sam pročitala njegovo ime na papiru. Otišla sam kod advokatice Amre koju mi je preporučila kolegica s posla.
“Jasmina, imaš li dokaze o nasilju?”
“Imam slike modrica… Imam poruke…”
Amra me pogledala ozbiljno: “Moraš biti jaka. Sudovi često ne vjeruju ženama ako nema svjedoka ili prijava policiji.”
Sjetila sam se svih onih noći kad sam šutjela da ne bih izazvala još veći bijes kod Emira. Sada mi je to šutanje prijetilo oduzeti djecu.
Na ročištu Emir se pojavio s novom djevojkom – plavokosom Aidom koja me gledala s visoka. Sudac je postavljao pitanja o našoj svakodnevici.
“Gospođo Jasmina, kako preživljavate s dvoje djece i jednom plaćom?”
“Radim dva posla kad mogu… Djeca su uvijek nahranjena i idu u školu…”
Emir se nasmijao podrugljivo: “Djeca trebaju oca! Ona ih vodi u bijedu!”
Sudac me pogledao preko naočala: “Gospođo Jasmina, imate li podršku porodice?”
Osjetila sam knedlu u grlu: “Imam sestru… Majka ne podržava moj izbor…”
Ročište je trajalo satima. Kad smo izašli iz sudnice, Emir mi je prišao: “Vidiš? Nisi ti za ovo! Vratit ćeš se ti meni na koljenima!”
Nisam mu ništa odgovorila. Samo sam uzela Lejlu i Tarika za ruke i otišla.
Prolazili su mjeseci – borba za alimentaciju, stalni pozivi iz škole zbog Tarikovih problema s ponašanjem, Lejlini strahovi da će nas Emir pronaći… Ponekad bih poželjela nestati.
Jedne večeri Mirela me nazvala: “Jasmina, mama je pala i slomila kuk. Moraš doći u Travnik!”
Otišla sam s djecom prvi put nakon dvije godine. Majka je ležala blijeda u bolničkom krevetu.
“Jasmina… oprosti… Nisam znala koliko ti je bilo teško… Vidjela sam Emira kad si otišla… Bio je pijan… Sad shvaćam…”
Suze su mi potekle niz lice dok sam držala njenu ruku.
Vratile smo se u Sarajevo s osjećajem olakšanja – kao da mi je netko skinuo kamen sa srca.
Tarik je napokon progovorio o onome što ga muči: “Mama… Bojim se tate… Ne želim ga vidjeti…”
Zagrlila sam ga čvrsto: “Ne moraš ga vidjeti ako ne želiš. Ja ću te uvijek štititi.” Lejla me pogledala velikim smeđim očima: “Mama, sad smo sigurni?”
“Jesmo, ljubavi,” šapnula sam.
Godine su prolazile – polako smo gradili novi život. Upisala sam večernju školu za medicinsku sestru zahvaljujući stipendiji udruge za žene žrtve nasilja. Danas radim u domu zdravlja na Dobrinji i ponosna sam na sebe.
Lejla ide u srednju školu za jezike; Tarik trenira nogomet i ima prijatelje.
Ponekad me još uvijek proganjaju ružni snovi – ali kad pogledam svoju djecu kako spavaju mirno i sigurno, znam da sam napravila pravu stvar.
Ali pitam se – koliko žena ima snage da pobjegne kad svi oko nje govore da trpi? Koliko nas još šuti iz straha ili srama? Bi li vi imali hrabrosti ostaviti sve iza sebe radi svoje djece?