„Ivana, gdje si? Djeca te traže!” – Ispovijest majke koja je morala pobjeći da ne izgubi sebe

„Ivana, gdje si? Djeca te traže!” – vikao je Mario kroz zatvorena vrata spavaće sobe, a ja sam stajala naslonjena na ormar, držeći ruke na ušima. Srce mi je tuklo kao ludo, a suze su mi klizile niz obraze. Nisam više mogla. Nisam više znala tko sam, osim što sam bila majka, supruga, kuharica, čistačica, vozačica i još tisuću drugih stvari koje nitko nije primjećivao.

„Ivana, ajde, molim te! Ne mogu više s njima!” Mario je zvučao iznervirano, ali nije ni pokušao ući. Znao je da kad se zaključam, to znači da sam na rubu. Ali što to njemu znači? On će sjesti pred televizor, pustiti djecu da skaču po kauču i čekati da ja izađem i sve sredim.

Sjetila sam se kako je sve počelo. Kad smo se Mario i ja upoznali na ljetovanju u Makarskoj, bio je šarmantan, pun obećanja. „Bit ćemo najbolji tim”, govorio je. „Zajedno možemo sve.” Vjerovala sam mu. Vjenčali smo se u Sarajevu, preselili u Split zbog njegovog posla. Rodila sam Luku i Anu. Prvih godina bilo je teško, ali imala sam nadu. Vjerovala sam da će biti lakše kad djeca narastu.

Ali nije bilo lakše. Svaki dan bio je isti: ustani prije svih, pripremi doručak, spremi djecu za školu i vrtić, idi na posao u trgovinu, vrati se kući, skuhaj ručak, operi veš, pomogni Luki s matematikom, smiri Anu kad plače jer joj se ne ide na trening. Mario? On bi došao s posla, bacio torbu na pod i rekao: „Umoran sam.”

Jednom sam mu rekla: „Mario, treba mi pomoć. Ne mogu sve sama.”

Pogledao me kao da sam mu rekla nešto najčudnije na svijetu. „Pa što ti fali? Imaš posao, zdravu djecu, krov nad glavom. Što bi još?”

Nisam znala što bih odgovorila. Možda malo razumijevanja? Možda da me netko zagrli i kaže: „Vidim te. Znam da ti je teško.”

Moja mama, Jasna, živjela je u Mostaru. Zvala me svaki dan. „Ivana, moraš misliti na sebe. Ne možeš stalno biti zadnja rupa na svirali.”

Ali kako? Kad bih otišla na kavu s prijateljicama – kojih je bilo sve manje jer su i one bile zatrpane obavezama – osjećala bih krivnju. Kad bih kupila sebi novu haljinu, Mario bi rekao: „Opet trošiš na gluposti?”

Jedne večeri, nakon što su djeca zaspala, sjela sam za kuhinjski stol i gledala kroz prozor u mrak splitske noći. Mario je gledao utakmicu Dinama protiv Hajduka i vikao na televizor. Osjetila sam kako mi se tijelo trese od umora i tuge.

„Mario”, rekla sam tiho.

„Što?” nije ni pogledao prema meni.

„Ne mogu više ovako.”

„Ma daj, Ivana, nemoj sad filozofirat’. Svi tako žive.”

Svi tako žive? Je li moguće da su sve žene oko mene isto tako umorne i nevidljive? Je li moguće da nitko ne vidi koliko nas boli kad nas uzimaju zdravo za gotovo?

Te noći nisam spavala. Ujutro sam spakirala torbu za djecu i odvela ih kod mame u Mostar pod izgovorom da su prehlađeni i da im treba promjena zraka. Mario nije ni pitao zašto ih vodim.

Kad sam se vratila kući sama, osjetila sam prazninu i olakšanje istovremeno. Prvi put nakon deset godina mogla sam sjesti i slušati tišinu.

Ali tišina je bila glasna. Počela sam razmišljati o svemu što sam izgubila – svoje snove o pisanju knjige, prijateljstva koja su nestala jer nikad nisam imala vremena za njih, svoje tijelo koje više nisam prepoznavala u ogledalu.

Nazvala me mama: „Ivana, jesi dobro?”

„Ne znam”, odgovorila sam iskreno.

„Ostani kod mene koliko trebaš”, rekla je nježno.

Ali nisam otišla kod nje. Ostala sam u stanu još dva dana, pokušavajući shvatiti tko sam bez djece i bez Marija. Onda mi je zazvonio mobitel.

Mario: „Gdje si ti? Djeca su kod tvoje mame! Što to radiš?”

Glas mu je bio pun bijesa i straha.

„Mario”, rekla sam mirno, „morala sam otići. Morala sam se spasiti.”

Nije razumio. Nikad nije ni pokušao razumjeti.

Sljedećih dana svi su me zvali – sestra Petra iz Zagreba: „Jesi luda? Što će ljudi reći?” Prijateljica Amra iz Sarajeva: „Ivana, podržavam te! I ja ponekad sanjam da pobjegnem.” Čak me nazvala i Marijeva mama iz Širokog Brijega: „Ivana, žena mora trpjeti zbog djece.”

Ali ja više nisam mogla trpjeti.

Otišla sam kod mame u Mostar. Djeca su mi potrčala u zagrljaj kad su me vidjela. Luka me pitao: „Mama, hoćeš li opet nestati?”

Zagrlila sam ga čvrsto: „Neću nestati, dušo. Samo moram naučiti kako biti dobra mama i sebi.”

Mama me gledala s tugom i razumijevanjem: „Znaš li koliko nas ima koje smo šutjele cijeli život?”

Plakala sam na njenom ramenu kao dijete.

Mario je dolazio nekoliko puta pokušavajući me nagovoriti da se vratim. „Ivana, što će ljudi reći? Kako ću ja s djecom?”

„Mario”, rekla sam jednom prilikom dok smo sjedili u njenoj kuhinji uz kavu koju je mama skuvala baš onako kako volim, „ne mogu se vratiti dok ne shvatiš koliko si me povrijedio svojim nerazumijevanjem.”

Nije imao odgovora.

Dani su prolazili sporo. Djeca su se navikavala na novu rutinu kod bake. Ja sam počela pisati dnevnik – prvi put nakon godina zapisivala sam svoje misli i osjećaje.

Jedne večeri mama mi je donijela šalicu čaja i sjela do mene.

„Ivana”, rekla je tiho, „vrijeme je da odlučiš što želiš dalje.”

Znala sam da ima pravo. Nisam mogla ostati ovako zauvijek – između dva života.

Nazvala sam Marija i rekla mu: „Spremna sam razgovarati – ali ovaj put želim da me slušaš.”

Sjeli smo u parku ispod stare lipe gdje smo se nekad sastajali kao studenti.

„Mario”, počela sam drhtavim glasom, „osjećam se kao duh u vlastitom životu. Trebam te kao partnera, ne kao još jedno dijete o kojem moram brinuti.”

Šutio je dugo.

„Nisam znao da ti je toliko teško”, rekao je napokon.

„Nisi ni pitao”, odgovorila sam mirno.

Dogovorili smo se da ćemo pokušati ponovno – ali ovaj put uz pomoć bračnog savjetnika iz Splita kojeg mi je preporučila Amra.

Vratila sam se s djecom kući nakon mjesec dana. Nije bilo lako – navike se teško mijenjaju. Ali prvi put Mario je počeo pomagati oko djece bez da ga molim ili podsjećam.

Nekad mi dođe da opet pobjegnem kad osjetim staru težinu na prsima – ali sada znam da imam pravo reći kad mi je teško.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – nevidljive u vlastitim domovima? Gdje završava strpljenje i počinje ljubav prema sebi?