Nestala sam u vlastitom domu: Ispovijest jedne majke iz Sarajeva
“Gospođo Azra, molim vas, otvorite!” glas je bio drhtav, ali uporan, dok su kapi kiše udarale po prozoru mog stana na Grbavici. Pogledala sam kroz špijunku i ugledala mladu ženu, mokru do kože, s crnim podočnjacima i očima punim straha. Nisam je prepoznala. Otvorila sam vrata, a ona je gotovo šapnula: “Ja sam Lejla… Amarova zaručnica.”
Srce mi je preskočilo. Moj Amar? Zaručnica? Nisam znala ni da ima djevojku, a kamoli zaručnicu. “Uđi, dijete, šta se desilo?” pitala sam, pokušavajući sakriti drhtanje u glasu.
Sjela je na kauč i počela plakati. “Nestao je. Već dvije sedmice ga nema. Policija ništa ne radi. Vaš broj nisam imala, tražila sam vas svuda…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Amar je moj jedini sin, sve što imam otkako me muž ostavio zbog druge žene prije deset godina. Otkad je otišao u Zagreb na studij, rijetko smo pričali. Govorio je da ima puno obaveza, a ja sam ga puštala, misleći da mu treba prostora.
“Jesi li sigurna? Možda je samo… možda mu treba vremena?” pokušala sam racionalizirati, ali Lejla je odmahivala glavom.
“Ne bi nestao bez riječi. Ostavio je sve – mobitel, novčanik… Sve osim ključeva od stana. Policija kaže da nema dokaza o nasilju, ali ja znam da nešto nije u redu!”
U meni se probudio majčinski instinkt. Počela sam prebirati po sjećanjima – posljednji put kad smo razgovarali bio je hladan, odsutan. Rekao je da ima problema na fakultetu, ali nije htio pričati. Sada mi je bilo jasno da nešto krije.
Lejla je iz torbe izvadila Amarovu sliku i pružila mi je. “Možemo li zajedno otići do njegovog stana? Možda ćemo tamo nešto pronaći…”
Nisam oklijevala. Obukla sam kaput i zajedno smo krenule kroz kišu prema njegovom stanu na Dolac Malti. Hodale smo šutke; svaka zarobljena u svojim mislima i strahovima.
Stan je bio uredan, ali hladan. Na stolu su ležale knjige iz ekonomije i prazna šalica kafe. U ladici sam pronašla pismo adresirano meni, ali nikad poslano.
“Mama, oprosti što ti ne govorim sve… Nekad mi je lakše šutjeti nego te povrijediti. Ako ti se nešto dogodi, znaj da te volim više od svega…”
Ruke su mi zadrhtale. Lejla me pogledala: “Šta to znači? Je li imao problema s nekim?”
Nisam znala odgovoriti. Počela sam prebirati po njegovim stvarima – pronašla sam bilježnicu s imenima i brojevima koje nisam prepoznala. Među njima i ime “Dino” – Amarov najbolji prijatelj iz djetinjstva.
Nazvala sam Dinu odmah. Javio se nakon trećeg zvona.
“Dino, ovdje Azra… Znaš li gdje je Amar?”
Tišina s druge strane. “Ne znam, teta Azra… Nismo pričali mjesecima. Posvađali smo se zbog nekih gluposti… Ali čuo sam da je upao u dugove. Kocka…”
Kocka? Moj Amar? Osjetila sam kako mi se stomak steže.
Lejla me pogledala širom otvorenih očiju: “Nisam znala za to…”
Počela sam povezivati stvari – povremeni pozivi iz nepoznatih brojeva, nervoza u njegovom glasu, izbjegavanje razgovora o novcu.
Te noći nisam spavala. Lejla je ostala kod mene; sjedile smo u tišini dok su kazaljke na satu neumoljivo prolazile. Ujutro sam odlučila otići u policiju.
Inspektorica Selma nas je primila bez puno riječi. “Gospođo Azra, prijavili smo nestanak prije deset dana. Provjerili smo bolnice, granicu… Nema traga. Ali ako imate nove informacije – recite odmah.”
Pružila sam joj bilježnicu s imenima i pismo koje sam pronašla.
Selma je uzdahnula: “Ovo može biti važno. Ali znate kako to ide – odrasla osoba ima pravo nestati ako želi…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Moj sin nije tip koji bi samo tako nestao! Osjetila sam bijes i nemoć.
Lejla me povukla za ruku kad smo izašle iz stanice: “Ne smijemo odustati! Znam da ga možemo pronaći!”
Počele smo same istraživati – obilazile smo kafiće gdje je Amar znao izlaziti, raspitivale se kod njegovih kolega s fakulteta. Svi su govorili isto: “Bio je povučen posljednjih mjeseci… Nije pričao ni s kim…”
Jedne večeri zazvonio mi je telefon s nepoznatog broja.
“Ako tražite Amara, bolje vam je da prestanete kopati po stvarima koje vas se ne tiču,” rekao je muški glas prije nego što je prekinuo vezu.
Ruke su mi se tresle dok sam pokušavala shvatiti ko bi mogao biti toliko okrutan.
Lejla me zagrlila: “Ne boj se, Azra. Nećemo stati dok ga ne pronađemo!”
Sljedećih dana osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu – ljudi su me gledali sažaljivo na pijaci, komšinica Sabina me izbjegavala jer joj muž radi u policiji i zna više nego što smije reći.
Jednog jutra na vratima se pojavio moj bivši muž Adnan – prvi put nakon godina šutnje.
“Čuo sam za Amara… Jesi li sigurna da nije otišao negdje? Znaš kakav je bio buntovan…”
Pogledala sam ga s gorčinom: “Da si bio tu za njega možda bi znao više! Sad nemoj dolaziti glumiti oca!”
Adnan je spustio glavu: “Znam da sam pogriješio… Ako mogu pomoći – reci mi kako.”
Nisam mu vjerovala, ali pristala sam da zajedno obiđemo još nekoliko mjesta gdje bi Amar mogao biti.
Dani su prolazili u agoniji – svaki poziv bio je nada i strah istovremeno.
Jedne večeri Lejla mi je priznala: “Azra… Nisam ti rekla sve. Amar mi je prije nestanka rekao da ga neko ucjenjuje zbog dugova koje nije mogao vratiti. Bojala sam se reći ti jer nisam htjela da brineš još više…”
Osjetila sam kako mi se srce slama po drugi put te sedmice.
“Zašto nisi odmah rekla? Možda bismo ga već pronašli!” viknula sam kroz suze.
Lejla je plakala: “Bojala sam se… Nisam znala kome vjerovati!”
Te noći sanjala sam Amara kao dijete – trči prema meni kroz park na Koševu, smije se i viče: “Mama!” Probudio me osjećaj krivnje – jesam li bila previše stroga? Jesam li ga tjerala od sebe svojim brigama?
Sutradan me nazvala inspektorica Selma: “Našli smo trag – Amarov mobitel lociran je blizu granice s Hrvatskom prije nekoliko dana. Provjeravamo snimke nadzornih kamera…”
Novi val nade i straha preplavio me istovremeno.
Adnan i ja smo sjeli zajedno prvi put nakon mnogo godina i razgovarali o svemu što smo pogriješili kao roditelji.
“Možda smo ga oboje izgubili jer smo bili previše zaokupljeni sobom,” rekao je tiho.
Nisam imala snage odgovoriti.
Dani su prolazili sporo; svaka vijest bila je kap nade u moru očaja.
Jednog popodneva zazvonio je telefon – inspektorica Selma: “Našli smo ga. Živ je. U bolnici u Splitu – pretučen, ali stabilan.”
Suze su mi potekle niz lice dok sam slušala te riječi.
Lejla me zagrlila: “Idemo po njega!”
Na putu prema Splitu razmišljala sam o svemu što se dogodilo – o tajnama koje su nas razdvajale, o ljubavi koja nas ipak povezuje bez obzira na sve pogreške.
Kad sam ga ugledala u bolničkom krevetu, slabog ali živog, znala sam da ništa više neće biti isto – ali barem imamo novu priliku.
Ponekad se pitam: koliko roditelji zaista poznaju svoju djecu? I koliko daleko bismo išli da ih spasimo od svijeta i od njih samih?