Zašto me tako gledaš? Priča žene koja ne želi djecu u Bosni i Hrvatskoj
“Zašto me tako gledaš, mama?” izgovorila sam tiho, dok su joj ruke drhtale iznad stola prekrivenog starim stolnjakom s motivima trešanja. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali zrak je bio težak, zasićen neizgovorenim riječima. “Ivana, vrijeme ti je. Svi tvoji već imaju djecu. Što čekaš?” ponovila je po tko zna koji put, pogledom mi bušeći rupu kroz čelo.
Imam trideset i četiri godine i nikada nisam željela djecu. Nikada nisam osjećala onaj poriv o kojem sve žene oko mene pričaju – onu navalu nježnosti kad vide bebu, onu čežnju za majčinstvom. Umjesto toga, osjećala sam olakšanje svaki put kad bih dobila menstruaciju. Ali to se ne govori naglas. Ne u mojoj obitelji, ne u mom selu kod Sarajeva, a ni ovdje u Zagrebu gdje sada živim s mužem Damirom.
Damir je bio moj saveznik – barem sam tako mislila. Kad smo se upoznali na fakultetu, pričali smo o svemu: o knjigama, filmovima, planovima za budućnost. Rekla sam mu odmah: “Ne želim djecu.” Slegnuo je ramenima i rekao: “Bit ćemo mi dovoljni jedno drugome.” Ali godine su prošle, prijatelji su se ženili, rađali su se mali Marki, Lejle, Ivani i Tariki, a Damirov pogled se mijenjao. Postao je tiši, odsutniji. Počeo je češće odlaziti kod svoje mame u Dubravu.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, Damir je tiho rekao: “Možda bismo ipak trebali razmisliti… Znaš, moja mama stalno pita kad će unuci. I ja… nekad se pitam što propuštamo.” Osjetila sam kako mi srce tone. “Damire, znaš da to ne želim. Ne mogu se pretvarati.”
Nije odgovorio odmah. Samo je ustao i otišao pod tuš. Zvuk vode prekrio je moju tihu paniku.
Moja sestra Sanja ima troje djece. Svaki put kad dođem kod nje u Sarajevo, dočekaju me zagrljaji i vriska mališana. Sanja me pogleda s mješavinom sažaljenja i nestrpljenja: “Ivana, nećeš zauvijek biti mlada. Zamisli samo kako bi tvoja djeca bila lijepa!” Smijem se iz pristojnosti, ali iznutra gorim od bijesa. Zar je moja vrijednost određena time hoću li roditi?
Jednom sam pokušala razgovarati s tatom. Sjeli smo na klupu ispred kuće, gledali kako sunce zalazi iza brda. “Tata, što ako nikad ne budem imala djecu?” Pogledao me ozbiljno: “Ivana, tvoj život je tvoj. Ali znaš… ovdje ljudi ne razumiju kad žena ostane sama. Bit će ti teško.”
Znam da govori iz brige, ali te riječi su mi zapele u grlu kao kamen.
Na poslu u Zagrebu radim kao grafička dizajnerica u maloj agenciji. Kolegica Mirela stalno priča o svojoj kćeri: “Ana je danas nacrtala srce za mene!” ili “Ana ima temperaturu, ne znam što ću!” Kad sam jednom rekla da ne planiram djecu, Mirela me pogledala kao da sam rekla da jedem pse: “Ali… pa što ćeš raditi kad ostariš? Tko će te gledati?”
Taj pritisak nije samo obiteljski – on je svuda oko mene. U tramvaju starija gospođa šapće prijateljici: “Vidi ovu mladu ženu bez djece… Šteta.” U kafiću prijateljica iz srednje škole kaže: “Ivana, još uvijek imaš vremena!” U svakoj reklami na televiziji majka s dvoje djece sretno pere suđe ili kupuje pelene.
Jedne subote Damir i ja smo otišli na ručak kod njegovih roditelja. Njegova mama, gospođa Ljiljana, uvijek me dočekuje s osmijehom koji skriva oštricu: “Ivana draga, znaš li da je Damir bio najmirnije dijete? Nikad nije plakao! Baš bi voljela vidjeti kakva bi bila vaša beba.” Damir šuti, gleda u tanjur. Osjećam kako mi obrazi gore.
Nakon ručka povukla me u kuhinju dok su muškarci gledali utakmicu.
“Ivana,” počela je tiho, “znam da si moderna žena i sve to… Ali Damir je moj jedini sin. Znaš li koliko bi mu značilo da ima dijete? Ja sam ostala udovica mlada – samo su mi djeca dala smisao. Razmisli još jednom.”
Vratila sam se kući slomljena. Damir me zagrlio, ali osjećala sam zid među nama.
Prolazili su mjeseci. Damir je sve više radio prekovremeno. Ja sam se povukla u sebe – crtala sam po cijele noći, pokušavala pronaći smisao u bojama i oblicima kad ga već nisam nalazila u očekivanjima drugih.
Jedne večeri došao je kasno kući. Sjeli smo za stol bez riječi. Onda je progovorio:
“Ivana… Ne znam mogu li ovako dalje. Osjećam se kao da nešto fali. Volim te, ali… možda želim više nego što imamo.” Pogledala sam ga kroz suze: “A ja ne mogu dati ono što ne osjećam. Ne mogu biti majka samo zato što svi to očekuju od mene.”
Te noći spavala sam sama prvi put nakon osam godina braka.
Sljedećih dana sve je bilo napeto kao žica na violini. Damir je preselio kod majke ‘na neko vrijeme’. Moja mama zvala me svaki dan: “Ivana, molim te, nemoj uništiti brak zbog gluposti! Djeca su blagoslov!” Sestra Sanja slala mi slike svojih mališana uz poruke: “Pogledaj ove anđele! Zar ne želiš ovako nešto?”
Osjećala sam se kao izopćenik vlastite obitelji i društva.
Pokušala sam razgovarati s prijateljicom Eminom iz Sarajeva koja također nema djece.
“Emina, jesi li ikad požalila?”
Emina se nasmijala gorko: “Svaki dan mi netko kaže da ću ostati sama ili da nisam prava žena. Ali znaš šta? Ja biram sebe svaki put iznova. Ako to znači biti sama – neka budem sama!”
Te riječi su mi dale snagu.
Nakon nekoliko tjedana Damir se vratio po svoje stvari.
“Ivana… Žao mi je. Volim te, ali ne mogu protiv sebe.” Zagrlili smo se dugo i plakali oboje.
Ostala sam sama u stanu punom uspomena i tišine.
Mama više ne zove svaki dan – sada šalje poruke tipa: “Jesi li dobro? Jesi li sigurna da ovo želiš?” Sestra šalje slike djece rjeđe.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
Počela sam više izlaziti – upoznavati ljude koji žive drugačije živote. Pridružila sam se grupi žena koje nemaju djecu – pričamo o knjigama, filmovima, putovanjima; o tome kako nas društvo gleda kao da smo polomljene.
Jedne večeri sjedila sam sama na klupi na Zrinjevcu i gledala parove s djecom kako prolaze.
Pitala sam se: Jesam li sebična ili hrabra? Je li moguće biti ispunjena žena bez djece u zemlji gdje te svi mjere po tome koliko si puta rodila?
Možda nikada neću imati odgovor na to pitanje – ali znam da biram sebe.
A vi? Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li sreća stvar izbora ili žrtve?