Ostavljen na pragu: Priča o Amaru i potrazi za pripadanjem
“Zašto me nisi htjela? Zašto sam bio previše za tebe?” šapćem sebi dok gledam kroz prozor doma za nezbrinutu djecu na Grbavici. Kiša udara po staklu, a svaka kap kao da nosi težinu mog pitanja. Zovem se Amar. Imam sedamnaest godina, ali osjećam se kao da sam proživio tri života. Rođen sam s rijetkom bolešću – epidermolizom, koža mi je krhka kao papir, a rane su mi svakodnevica. Ali prava rana je ona koju ne vidiš – ona što je ostala kad su me ostavili pred vratima bolnice, zamotanog u staru deku.
Prva sjećanja su mi miris dezinficijensa i zvuk koraka teta koje su nas budile rano ujutro. “Amare, ustaj! Doručak!” vikala bi teta Jasmina, uvijek stroga, ali s toplinom u očima koju nisam mogao objasniti. U domu nas je bilo dvadeset i troje. Svako dijete je imalo svoju priču, ali svi smo dijelili isti osjećaj – nismo ničiji.
Sjećam se kad sam prvi put pitao tko su mi roditelji. Teta Jasmina je zastala, pogledala me i rekla: “Neki ljudi nisu spremni za sve što život donese, Amare.” Nisam tada razumio što to znači. Kasnije sam saznao – majka me ostavila jer nije mogla podnijeti moju bolest, otac nikad nije ni pitao za mene.
U školi sam bio uvijek onaj drugačiji. Djeca su me zadirkivala zbog zavoja na rukama i nogama. “Gle ga, mumija!” smijao se Dino iz razreda. Ponekad bih poželio nestati, samo da ne osjećam tu bol. Ali onda bih sjeo na klupu iza škole i gledao nebo iznad Sarajeva. Tada bih sebi obećao: “Jednog dana ćeš pronaći nekoga kome ćeš biti važan.”
Najveći strah mi je bio da nikad neću imati porodicu. Svake godine dolazile su porodice iz Hrvatske i Bosne da biraju djecu za usvajanje. Uvijek su birali mlađe, zdravije. Ja bih ostajao sa strane, gledao kako moji prijatelji odlaze s osmijehom, a ja bih ostajao s prazninom.
Jednog dana, kad sam imao deset godina, došla je žena po imenu Sanja iz Mostara. Sjela je pored mene dok sam crtao.
“Šta crtaš, Amare?”
“Kuću… i psa… i mamu i tatu,” odgovorio sam tiho.
Sanja je uzdahnula i pomilovala me po glavi. “Znaš li da nisi manje vrijedan zato što si drugačiji?”
Nisam joj vjerovao. Kako da vjerujem kad me ni vlastita majka nije htjela?
Godine su prolazile, a ja sam rastao u sjeni svoje bolesti i odbačenosti. Najteže mi je bilo zimi, kad bi rane pekle više nego inače, a hladnoća ulazila u kosti. Tada bih sjedio uz prozor i pisao pisma svojoj nepoznatoj majci:
“Draga mama,
Znam da si imala svoje razloge. Znam da ti je bilo teško. Ali ja te još uvijek tražim u svakom pogledu žene koja prođe ulicom. Jesam li ti nalik? Da li ikad pomisliš na mene?”
Nikad nisam dobio odgovor.
Kad sam napunio šesnaest, počeo sam raditi u maloj pekari kod Amira u mahali. Amir je bio čovjek koji nije postavljao pitanja. Samo bi rekao: “Radi pošteno i bit ćeš nagrađen.” Prvi put sam osjetio da vrijedim nešto više od svoje bolesti.
Jedne večeri, dok sam čistio ispred pekare, naišla je djevojka mojih godina – Lejla. Imala je crnu kosu i osmijeh koji je mogao rastopiti led na Miljacki.
“Ti si onaj iz doma?” pitala je bez okolišanja.
“Jesam,” odgovorio sam stidljivo.
“Znaš… moj brat je bio u domu prije nego što su ga usvojili. Nije lako, znam. Ako ikad poželiš pričati… tu sam.”
Te riječi su mi bile kao sunce nakon duge zime. Počeli smo se viđati svaki dan nakon škole. Lejla me naučila da nije sramota biti ranjiv, da imam pravo na sreću kao i svi drugi.
Ali sreća nikad ne traje dugo u mom životu.
Jednog dana, dok smo sjedili na klupi kod Vijećnice, Lejla mi je rekla:
“Amare… moji roditelji ne žele da se družim s tobom. Kažu da si problematičan jer si iz doma.”
Osjetio sam kako mi se srce steže.
“A ti? Šta ti misliš?”
Pogledala me tužno: “Ja znam kakav si ti… ali teško je boriti se protiv svih.”
Te noći nisam spavao. Pitao sam se vrijedi li se uopće boriti za mjesto pod ovim nebom kad te ljudi stalno guraju na margine.
Ali onda bih se sjetio Sanjinih riječi: “Nisi manje vrijedan zato što si drugačiji.” Počeo sam pisati dnevnik – sve svoje strahove, nade i snove stavljao sam na papir.
Jednog dana pronašao ga je Amir dok je čistio pekaru.
“Ovo si ti pisao?”
Klimnuo sam glavom.
“Znaš li koliko imaš snage u sebi? Ti si preživio ono što mnogi ne bi mogli ni zamisliti. Trebaš to podijeliti s drugima.”
Tada sam odlučio – ispričat ću svoju priču javno. Prijavio sam se na natječaj za mlade pisce iz cijele Bosne i Hrvatske. Poslao sam priču o svom životu pod naslovom “Ostavljen na pragu”.
Nisam očekivao ništa. Ali mjesec dana kasnije stiglo mi je pismo – osvojio sam prvo mjesto.
Pozvali su me na dodjelu nagrada u Zagreb. Nikad nisam bio van Sarajeva; srce mi je tuklo kao ludo dok sam ulazio u dvoranu punu ljudi koji su pljeskali mojoj priči.
Na kraju večeri prišla mi je žena srednjih godina sa suzama u očima.
“Ja sam tvoja majka,” šapnula je drhteći.
Svijet mi se okrenuo naglavačke.
“Zašto sada? Zašto tek sad?” pitao sam kroz suze.
“Bojala sam se… Nisam znala kako da ti priđem… Bila sam mlada, sama… Tvoj otac nas je napustio kad je saznao za tvoju bolest… Nisam imala snage… Ali čitala sam tvoje priče godinama… Znala sam da si ti moj Amar…”
Stajali smo tako zagrljeni usred dvorane dok su ljudi oko nas šaptali i gledali nas sa sažaljenjem ili divljenjem – nije me bilo briga.
Oprostio sam joj tada, ali rana nije nestala preko noći. Trebalo mi je vremena da shvatim da nisam ja kriv za tuđe slabosti.
Danas imam dvadeset jednu godinu. Pišem knjige o djeci iz domova, o onima koje društvo zaboravlja ili gura u kutove jer nisu savršeni po njegovim mjerilima.
Ponekad se pitam: Da li bismo svi bili bolji ljudi kad bismo znali koliko boli nosi svako dijete koje odrasta bez roditelja? Da li biste vi mogli oprostiti kao što sam ja oprostio svojoj majci?