Suze na Stranicama: Priča o Lejlinom Snove i Knjigama za Dječju Bolnicu
“Ne, mama, ne želim više igračaka. Hoću knjige. Za drugu djecu. Obećaj mi, molim te.” Amarove oči su bile krupne i sjajne, ali u njima je gorjela neka tiha vatra koju nisam mogla ugasiti ni svim suzama ovog svijeta. Držala sam ga za ruku, osjećajući kako mu koža postaje sve tanja, a prsti hladniji. U sobi broj 12 na pedijatriji sarajevske bolnice, između mirisa dezinfekcije i tihe buke infuzije, moj sin je izgovorio svoju posljednju želju.
“Obećavam, sine. Prikupit ćemo knjige. Koliko god želiš.”
Nisam znala kako ću to izvesti. Nisam znala ni hoću li imati snage ustati iz kreveta kad njega više ne bude. Ali obećanje je obećanje. I majka uvijek drži riječ.
Amar je preminuo 17. listopada, u petak ujutro. Tog dana nebo nad Sarajevom bilo je sivo i teško kao olovo. Ljudi su žurili na posao, tramvaji su zvonili, a meni se činilo da se cijeli svijet zaustavio. U kući je vladala tišina koju ni plač nije mogao razbiti. Moj muž Dario sjedio je na rubu kreveta, zureći u prazno. Moja kćerka Hana nije izlazila iz sobe danima.
Prva knjiga stigla je tjedan dana nakon sprovoda. Poštarica Azra, koja me uvijek pitala kako je Amar, donijela je malu kutiju s dječjom slikovnicom i porukom: “Za Amara i njegov san.” Plakala sam nad tom kutijom kao da mi je netko vratio dijete na trenutak.
Ali onda su počele stizati i druge knjige. Iz Mostara, Tuzle, Zagreba, Osijeka… Ljudi su slali bajke, slikovnice, romane za mlade. Neki su slali i svoje stare knjige iz djetinjstva, s posvetama: “Za malog borca koji nas je naučio što znači sanjati.”
Jedne večeri, dok sam slagala knjige u hodniku, Dario je došao do mene.
“Lejla… Jesi li sigurna da ovo možeš? Znaš da ne moraš sama.”
“Ne mogu stati, Dario. Ako stanem, sve će se raspasti. Ovo je Amarova želja. Naša nada.”
Ponekad sam osjećala bijes prema Bogu, sudbini, svima koji su imali zdravu djecu i nisu to ni primjećivali. Ponekad sam bila ljubomorna na roditelje u parku koji su vikali na svoju djecu jer nisu htjela jesti povrće ili jer su predugo gledala crtiće. Ja bih dala sve da mogu još jednom viknuti na Amara jer nije pospremio igračke.
Jedne subote došla mi je susjeda Ivana s velikom torbom knjiga.
“Lejla, znam da nije lako… Ali cijela zgrada skuplja s tobom. Ispunit ćemo Amarov san, vidjet ćeš.”
Te riječi su me držale budnom noćima dok sam brojala knjige i slagala ih po žanrovima. Prva tisuća bila je najteža. Onda su počeli dolaziti pozivi iz škola: učiteljica Sanela iz Zenice organizirala je akciju među učenicima; knjižničarka Marija iz Splita poslala je paket s crtežima koje su djeca napravila za Amara.
Ali nisu svi razumjeli. Moja sestra Aida me jednom nazvala:
“Lejla, moraš misliti i na Hanu! Ona te treba! Ne možeš živjeti samo kroz Amarovu uspomenu!”
“Aida, ne razumiješ… Ako ovo ne završim, kao da ga nikad nije ni bilo!”
“Ali on JE bio! I Hana JE tu! Nemoj izgubiti oboje!”
Nakon tog razgovora dugo sam plakala u kupaonici, skrivajući lice od Hane koja me gledala s pragom vrata.
“Mama… mogu li ti pomoći?” pitala je tiho.
Pogledala sam je i shvatila koliko sam bila slijepa za njenu bol. Zagrlila sam je čvrsto i zajedno smo počele slagati knjige u kutije.
Dani su prolazili u ritmu poštanskih zvona i mirisa papira. Ljudi su dolazili pred našu zgradu ostavljajući vreće s knjigama ispred vrata. Jednog dana stigao je novinar iz lokalne televizije.
“Lejla, možete li nam reći zašto baš knjige?”
“Jer knjiga može biti prozor u svijet kad si zatvoren između četiri zida bolničke sobe. Jer Amar nije mogao trčati po dvorištu, ali mogao je putovati kroz priče. I želio je to za svu djecu koja čekaju ozdravljenje ili… kraj.”
Priča se proširila društvenim mrežama. Ljudi su dijelili Amarovu sliku i njegovu želju uz hashtag #KnjigeZaAmara. U jednom trenutku javila mi se žena iz Rijeke:
“Moja kćerka ima leukemiju. Čitamo svaku večer vašu priču i šaljemo vam knjige s ljubavlju. Hvala što ste nam dali nadu.”
U međuvremenu, Dario se povukao u sebe. Počeo je raditi duže smjene u firmi i sve rjeđe dolazio kući na vrijeme za večeru.
“Ne mogu više gledati te kutije… Podsjećaju me na njega svaki dan,” rekao mi je jednom dok smo sjedili za stolom.
“Ali to JESU Amarove kutije! To je ono što mu je bilo važno!”
“A što je sa mnom? Što je s nama? Zar smo mi manje važni od tih knjiga?”
Nisam imala odgovor. Samo sam šutjela dok su muzevi koraci odzvanjali hodnikom.
Jedne noći sanjala sam Amara kako sjedi na oblaku i čita bajku drugoj djeci. Probudio me osjećaj mira kakav nisam osjetila mjesecima.
Sljedećeg jutra odlučila sam napisati pismo svim ljudima koji su nam slali knjige:
“Dragi prijatelji,
Hvala vam što ste pomogli da Amarov san živi dalje. Svaka knjiga koju ste poslali nije samo papir i tinta – to je zagrljaj za dijete koje se bori s bolešću, topla riječ za roditelja koji ne zna hoće li dočekati sutra sa svojim djetetom…”
Kad smo prešli brojku od 10.000 knjiga, organizirali smo veliku akciju pakiranja u gradskoj knjižnici. Došli su volonteri iz cijelog grada – studenti, umirovljenici, čak i djeca iz osnovne škole koja su nosila svoje najdraže slikovnice.
Hana mi je prišla s osmijehom:
“Mama, misliš li da bi Amar bio ponosan na nas?”
Pogledala sam je kroz suze:
“Znam da bi bio… I znam da nas gleda odnekud gdje nema boli.”
Kad smo konačno prikupili 15.000 knjiga – točno onoliko koliko je Amar poželio – otišli smo u bolnicu gdje je ležao posljednjih mjeseci svog života. Sestre su plakale dok su otvarale kutije pune boja i priča.
Jedna djevojčica po imenu Emina uzela je slikovnicu i šapnula: “Hvala Amaru što misli na nas.”
Tog dana osjetila sam kako se dio moje tuge pretvara u nešto veće od mene same – u ljubav koja ne prestaje smrću.
Dario mi je prišao dok smo izlazili iz bolnice:
“Možda nikad nećemo prestati tugovati… Ali možda možemo naučiti živjeti s tim?”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu.
Danas kad gledam police pune knjiga u bolničkim sobama širom Bosne i Hrvatske, pitam se: Može li ljubav stvarno pobijediti smrt? I jesmo li dovoljno hrabri da iz svoje boli napravimo nešto dobro za druge?