Čudo u Sarajevu: Povratak iz tame nakon dvadeset mjeseci
“Lejla, dušo, ako me čuješ, daj mi neki znak…” Tatine riječi su se miješale sa tihim akordima gitare. Osjećala sam ih negdje duboko, kao da mi kroz maglu dolaze iz nekog drugog svijeta. Nisam mogla otvoriti oči, nisam mogla pomaknuti prst, ali svaki put kad bi tata zasvirao onu našu pjesmu, srce bi mi zadrhtalo.
Dvadeset mjeseci. Toliko sam ležala u bolničkoj sobi na Koševu, između života i smrti. Mama je svaki dan dolazila s toplim šalom i suzama u očima, dok je brat Amar sjedio u kutu i šutio, stisnutih šaka. “Lejla, hajde, probudi se, dosta je bilo spavanja!” znao bi prošaptati, a ja bih u sebi vrištala od želje da mu odgovorim.
Sve je počelo onog kobnog dana kad sam s prijateljicama išla na Trebević. Sjećam se smijeha, sunca koje se probijalo kroz krošnje i osjećaja slobode. A onda – mrak. Sudar. Zvuk metala, vrisak i tišina. Kažu da sam bila najteže povrijeđena. Ljekari nisu davali mnogo nade. “Ako se i probudi, pitanje je kakva će biti,” šaputali su iza zatvorenih vrata. Mama ih je gledala s prezirom: “Moja Lejla je borac. Ona će se vratiti.”
Tih prvih mjeseci nisam bila svjesna ničega. Ali porodica nije odustajala. Tata je svaki dan donosio gitaru i svirao pjesme koje smo zajedno pjevali na balkonima dok je Sarajevo gorjelo od tuge i radosti. “Sjeti se, Lejla, kako smo pjevali ‘Sarajevo ljubavi moja’?” znao bi reći kroz suze.
Jedne večeri, dok su vani padale prve pahulje snijega, mama je donijela moju omiljenu maramu i stavila mi je na jastuk. “Znaš li, Lejla, koliko te volimo?” prošaptala je. Osjetila sam toplinu njenih ruku i miris njenog parfema. U tom trenutku, negdje duboko u meni, nešto se pomaknulo.
Prolazili su mjeseci. Amar je prestao dolaziti. Kasnije sam saznala da nije mogao podnijeti da me vidi tako bespomoćnu. Mama je svaku noć plakala na hodniku, a tata je uporno svirao. Ljekari su govorili da nema napretka. “Možda bi bilo bolje da…” počeo je jedan od njih, ali ga je mama prekinula: “Ne smijete ni pomisliti! Moja Lejla će se vratiti!”
Jednog dana, dok je tata svirao “Mojoj majci” Kemala Montena, osjetila sam kako mi prsti lagano trzaju. Bio je to prvi znak života nakon toliko vremena. Tata je zastao usred pjesme i pogledao me kroz suze: “Lejla? Jesi li to ti? Daj mi još jedan znak!”
Od tog trenutka sve se promijenilo. Počela sam osjećati svijet oko sebe – mirise bolnice, zvukove koraka sestara, šapat molitvi koje je mama izgovarala svako jutro. Počela sam sanjati o Sarajevu: o Baščaršiji, Miljacki, o toplim somunima iz pekare kod Sebilja.
Jedne noći sanjala sam da trčim kroz Ferhadiju s Amarom za ruku. Smijali smo se kao djeca dok su nas golubovi pratili u letu. Probudio me zvuk gitare i tatin glas: “Lejla, vrijeme je da se vratiš.” U tom trenutku otvorila sam oči.
Prva slika koju sam vidjela bila je tatino lice izobličeno od suza i osmijeha. Mama je pala na koljena pored kreveta i grlila me kao da me nikad neće pustiti. Amar je stajao na vratima i plakao kao dijete.
Oporavak nije bio lak. Morala sam ponovno učiti hodati, govoriti, čak i jesti sama. Svaki dan bio je borba protiv vlastitog tijela koje me izdalo. Ali porodica nije odustajala od mene – ni ja od njih.
Najveća borba bila je s Amarem. Osjećao se krivim što nije dolazio mjesecima. Jedne večeri smo sjedili na balkonu naše zgrade u Grbavici.
“Znaš li koliko sam te mrzio što si otišla?” rekao je tiho.
“Znam,” odgovorila sam mu drhtavim glasom.
“Nisam mogao gledati kako nestaješ pred mojim očima… Bio sam kukavica.”
Stisnula sam mu ruku: “Nisi ti kriv, Amare. Svi smo mi ponekad slabi. Ali sada smo opet zajedno.”
Mama se vratila na posao u školu nakon godinu dana bolovanja, ali svako jutro prije posla dolazila bi do mog kreveta i poljubila me u čelo: “Ti si moje čudo, Lejla.” Tata više nije svirao samo meni – počeo je nastupati po sarajevskim kafićima i pričati svima kako ga je muzika spasila tuge.
Ali najteže mi je bilo suočiti se s vanjskim svijetom. Ljudi su me gledali sažaljivo na ulici – kao da sam duh koji se vratio iz mrtvih. Prijateljice su me izbjegavale jer nisu znale šta da kažu.
Jednog dana srela sam Selmu iz razreda na tramvajskoj stanici.
“Lejla! Pa ti si stvarno živa!” viknula je preglasno.
“Jesam,” nasmijala sam se prvi put iskreno nakon dugo vremena.
“Znaš… svi smo mislili da nećeš nikad više biti ona stara…”
“Možda i neću,” rekla sam joj mirno, “ali možda ću biti još bolja verzija sebe.”
Počela sam volontirati u bolnici gdje sam ležala – pričala sam s roditeljima djece koja su bila u komi ili na aparatima za disanje. Govorila sam im da ne odustaju, da pjevaju svojim najmilijima, da im pričaju o Sarajevu koje diše za njih.
Jedne večeri tata mi je donio novu gitaru.
“Vrijeme je da ti sviraš meni,” rekao je kroz osmijeh.
Svirala sam “Sarajevo ljubavi moja” dok su mama i Amar pjevali sa mnom. Osjetila sam da smo svi zajedno pobijedili tamu.
Ali ponekad se pitam: šta bi bilo da nisam imala njih? Da li bih ikada pronašla put nazad? Može li ljubav stvarno pobijediti smrt? Šta vi mislite – koliko daleko biste išli za one koje volite?