Valentina više ne nosi pidžamu: Priča o promjeni, sumnji i tišini
“Valentina, zašto si opet tako sređena? Zar ne misliš da je malo prerano za šminku?” pitala sam je tiho dok je stajala pred ogledalom, pažljivo nanoseći maskaru. Sunce je tek provirilo kroz prozor njihove male dnevne sobe u Zaprešiću, a ona je već imala uske tajice, novu majicu i mirisala na neki parfem koji nisam prepoznala. Nekad bi me dočekala u staroj pidžami s mrljama od kave, a sada kao da je spremna za izlazak.
Valentina se nasmijala, ali osmijeh joj nije dosegnuo oči. “Ma znaš kako je, Sanja. Djeca, posao, treba se malo srediti. Osjećam se bolje tako.”
Ali ja sam znala svoju sestru. Znam kad laže. Znam kad nešto skriva. I znala sam da ovo nije samo nova faza.
Stephen je sjedio za kuhinjskim stolom, buljeći u laptop. Nije ni podigao pogled kad sam ušla. “Bok, Sanja,” promrmljao je. “Moram završiti ovaj izvještaj za London.”
Djeca su bila kod bake na vikendu. Kuća je bila tiha, previše tiha za obiteljsku subotu. Sjela sam nasuprot Valentine i gledala je kako prstima prolazi kroz kosu, nervozno.
“Jesi dobro?” upitala sam je nježno.
“Jesam,” odgovorila je prebrzo. “Samo… znaš kako je kad si stalno sama s djecom. Stephen radi do kasno, a ja… počela sam ići u teretanu. Pomaže mi da ne poludim.”
“Teretana? Ti?” pokušala sam se našaliti, ali ona nije reagirala.
Stephen je tada ustao i otišao u spavaću sobu s mobitelom na uhu. Vrata su se zatvorila za njim kao zid.
Valentina je uzdahnula. “Sanja, ne mogu više ovako. Osjećam se kao duh u vlastitoj kući. Stephen me ne vidi. Ne čuje me. Samo posao, posao, posao… A ja? Ja sam nestala negdje između pelena i računa.”
Nisam znala što reći. Sjetila sam se naših zajedničkih dana na moru, kad smo bile klinke i smijale se do suza zbog gluposti. Sada mi je pred očima stajala žena koju jedva prepoznajem.
“Znaš li ti koliko sam puta zaspala sama? Koliko puta sam plakala pod tušem da djeca ne čuju?” šaptala je Valentina.
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Jesi li razgovarala s njim?”
“Pokušala sam… Ali uvijek ima važnijih stvari. Kaže da radim dramu, da pretjerujem. Da mi ništa ne fali. A ja… počela sam vjerovati da stvarno pretjerujem.” Pogled joj je bio staklen.
U tom trenutku Stephen se vratio, još uvijek s mobitelom na uhu. “Moram skoknuti do ureda, nešto je iskrslo,” rekao je bez da nas pogleda.
Valentina nije rekla ništa. Samo je ustala i počela slagati jastuke na kauču.
Navečer smo pile čaj na balkonu dok su svjetla grada titrala ispod nas.
“Sanja, znaš li kako boli kad te muž pogleda kao komad namještaja? Kad ti više ne kaže ni da si lijepa ni da te voli? Zato sam počela vježbati, sređivati se… Možda će me opet primijetiti. Ili barem ja sebe mogu vidjeti drugačije.”
Osjetila sam bijes prema Stephenu, ali i prema sebi što nisam ranije pitala što se događa.
“A ima li netko drugi?” upitala sam oprezno.
Valentina me pogledala ravno u oči. “Ne… Ali ponekad poželim da ima. Da barem netko vidi koliko se trudim biti živa.”
Sljedećih dana primijetila sam još više promjena: Valentina je stalno provjeravala mobitel, dobivala poruke od nekog ‘Ivana iz teretane’, smijala se dok tipka, a onda bi naglo postala ozbiljna kad bi Stephen prošao pored nje.
Jedne večeri dok su djeca spavala, sjela sam uz nju na kauč.
“Valentina, bojim se za tebe,” rekla sam iskreno.
“I ja se bojim… Bojim se da ću zauvijek ostati nevidljiva. Da ću jednog dana pogledati u ogledalo i vidjeti samo praznu školjku žene koja je nekad bila sretna.” Glas joj je drhtao.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o Marini iz susjedstva koju muž vara godinama, o Jasmini koja radi dva posla i svejedno nema vremena za sebe, o mami koja nikad nije imala vremena za svoje snove jer je tata uvijek bio važniji.
Sljedeće jutro Stephen je otišao ranije nego inače. Valentina je sjedila za stolom s kavom i gledala kroz prozor.
“Sanja, mislim da ću otići na nekoliko dana kod naše mame u Mostar,” rekla je tiho.
“Hoćeš li mu reći?”
Slegnula je ramenima. “Ne znam više ni što bih mu rekla. Možda će tek tada shvatiti da postojim.”
Pomogla sam joj spakirati stvari dok su djeca crtala po podu.
Kad su otišli, Stephen me pitao gdje su Valentina i djeca.
“Otišli su malo kod njene mame,” rekla sam hladno.
Pogledao me zbunjeno, prvi put bez onog poslovnog izraza lica.
“Je li sve u redu?”
Nisam odgovorila odmah.
“Stephen… Kad si zadnji put pitao Valentinu kako je? Kad si zadnji put proveo dan s njom bez mobitela?”
Nije odgovorio ništa. Samo je sjeo za stol i zurio u prazno.
Tog dana znala sam da se nešto mora promijeniti – ili će Valentina pronaći sebe negdje drugdje ili će Stephen napokon shvatiti što gubi.
A ja? Ja sam ostala sjediti u njihovoj tihoj kući i pitati se: Koliko nas još živi ovako – nevidljive u vlastitim životima? Koliko nas čeka da nas netko napokon pogleda i vidi tko smo zapravo?