„Samo sjediš kući, a beba spava“ – Priča jedne majke iz Sarajeva
„Ajla, stvarno ne znam što ti je teško, cijeli dan si kući, beba spava, jede… Šta ti fali?“
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala u kuhinji, držeći hladnu šalicu kafe koju nisam stigla popiti. Emir je upravo ušao s posla, bacio torbu na pod i sjeo pred televizor. Naša kćerkica Hana spavala je u drugoj sobi, a ja sam osjećala kako mi srce puca na komadiće.
„Znaš li ti koliko sam umorna? Koliko puta sam danas presvukla pelene, koliko sam puta pokušala uspavati Hanu dok je plakala bez prestanka? Jesi li ikad probao cijeli dan biti s bebom?“ – izletjelo mi je, glas mi je drhtao.
Emir je samo slegnuo ramenima: „Ajde, nemoj sad dramiti. Znaš koliko radim. Bar ti je lako, ne moraš ni izlaziti iz stana.“
Osjetila sam kako mi suze naviru. Nisam htjela plakati pred njim, ali nisam mogla zaustaviti. Okrenula sam se prema prozoru i gledala u sivilo sarajevske zime. Ulica ispod nas bila je prazna, samo je snijeg škripao pod nogama nekog prolaznika.
Sjećam se dana kad smo donijeli Hanu kući iz bolnice. Bilo nas je strah, ali i radost što smo postali roditelji. Prvih nekoliko dana Emir je bio pažljiv, pomagao mi oko svega. Ali čim je prošlo mjesec dana, sve se vratilo na staro – on posao, ja kuća i dijete.
Moja mama, Senada, često bi me zvala: „Ajla, kako si? Treba li ti šta?“ Ali nisam joj htjela reći koliko mi je teško. Ona je uvijek bila snažna žena – odgajala mene i brata sama nakon što nas je otac napustio. Nisam htjela da misli da sam slaba.
Jednog dana, dok sam pokušavala uspavati Hanu koja je neutješno plakala već satima, osjetila sam kako mi ruke drhte. Nisam imala snage ni za šta. U tom trenutku zazvonio je mobitel – bila je to moja prijateljica Mirela.
„Ajla, jesi živa? Nisi mi se javila sto godina!“
„Ma živa sam… Samo umorna. Hana stalno plače.“
Mirela se nasmijala: „Ma to ti je normalno! Svi prolazimo kroz to. Hajde dođi kod mene na kafu, povedi Hanu.“
Ali nisam imala snage ni da izađem iz stana. Osjećala sam se zarobljeno između četiri zida. Svaki dan isti – hranjenje, presvlačenje, uspavljivanje… I usput pokušavam skuhati ručak, oprati veš i usisati stan prije nego Emir dođe kući.
Jedne večeri, dok sam presvlačila Hanu, Emir je ušao u sobu i rekao:
„Znaš šta? Moja mama kaže da bi trebala više paziti na sebe. Kaže da si se zapustila otkad si rodila.“
Osjetila sam kako me guši bijes. „Tvoja mama? Neka ona dođe pa nek vidi kako je biti cijeli dan s bebom! Lako je pričati kad imaš pomoć sa svih strana!“
Emir me pogledao kao da sam poludjela: „Nemoj biti tako osjetljiva. Samo ti kažem.“
Te noći nisam mogla spavati. Hana se budila svakih sat vremena, a ja sam ležala u mraku i razmišljala – gdje sam nestala ja? Gdje su nestali moji snovi, moji planovi? Prije trudnoće radila sam kao učiteljica u osnovnoj školi na Grbavici. Voljela sam svoj posao, djecu, kolege… Sada mi se činilo kao da više ne postojim.
Ponekad bih gledala stare slike na mobitelu – Ajla nasmijana na izletu na Bjelašnici, Ajla s prijateljicama na kafi u Baščaršiji… Ta djevojka više nije postojala. Sada sam bila samo „mama“.
Jednog jutra probudila sam se s osjećajem da više ne mogu ovako. Nazvala sam mamu:
„Mama… Ne mogu više. Osjećam se kao da ću poludjeti.“
Senada je došla za pola sata. Sjela je pored mene i uzela Hanu u naručje.
„Ajla, nisi sama. Znam kako ti je. I ja sam bila sama kad ste bili mali. Ali moraš pričati o tome. Ne smiješ sve držati u sebi.“
Plakala sam dugo na njenom ramenu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje.
Narednih dana pokušavala sam razgovarati s Emirom:
„Emire, treba mi tvoja pomoć. Ne mogu sve sama.“
On bi samo odmahnuo rukom: „Ajde molim te… Pa sve žene to rade.“
Ali ja nisam bila „sve žene“. Bila sam Ajla – žena koja voli svoju kćerku više od svega, ali kojoj treba podrška i razumijevanje.
Počela sam pisati dnevnik. Svaki dan bih zapisivala svoje misli – strahove, tugu, ali i male pobjede: kad Hana prvi put prespava noć, kad se nasmiješi ili kad uspijem popiti kafu do kraja.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod psihologinje Lejle u Dom zdravlja:
„Osjećam se kao da nisam dovoljno dobra majka… Kao da ništa ne radim kako treba.“
Lejla me pogledala s toplinom:
„Ajla, nisi sama. Mnoge žene prolaze kroz ovo. To što osjećaš nije slabost – to je znak da ti treba podrška.“
Počela sam dolaziti jednom tjedno na razgovore. Polako sam učila kako tražiti pomoć i kako reći NE kad mi nešto ne odgovara.
Jedne večeri Emir me pitao:
„Zašto si tako nervozna u zadnje vrijeme?“
Duboko sam udahnula:
„Zato što mi trebaš. Zato što želim da vidiš koliko se trudim. Zato što želim da budemo tim.“
Prvi put nakon dugo vremena Emir me pogledao drugačije. Prišao mi je i zagrlio me:
„Nisam znao da ti je toliko teško… Oprosti.“
Nije bilo lako promijeniti stvari preko noći. I dalje ima dana kad mislim da ću puknuti od umora ili tuge. Ali sada znam da nisam sama.
Danas Hana ima godinu dana. Smije se, trči po stanu i zove me „mama“. Emir češće pomaže oko nje – nekad joj čita priče prije spavanja ili zajedno idemo u park.
Naučila sam da nije sramota tražiti pomoć i reći kako se osjećam. Naučila sam da svaka mama ima pravo na svoje slabosti.
Ponekad se pitam – koliko nas još šuti i pati u tišini? Koliko nas čeka da nas neko vidi i prizna naš trud?
Možda će ova priča pomoći nekoj drugoj Ajli da zna – nisi sama.