“Ako dođe dijete, sve će biti drugačije”: Priča o ljubavi, neostvarenim snovima i tišini između nas
“Ivana, ne mogu više. Ne vidim smisao da se lomim na poslu kad nas je samo dvoje. Da imamo dijete, sve bi bilo drugačije.”
Dario je to izgovorio dok je sjedio za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor u maglovito zagrebačko jutro. Šalice od kave još su bile tople, ali između nas je već danima bilo ledeno. U meni je ključala ljutnja, ali i tuga. Nisam znala što da mu odgovorim.
“Znači, ja ti nisam dovoljna motivacija?”
Nije odmah odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i pogledao u pod. “Nije to to, Ivana. Znaš da te volim. Ali… Ne osjećam pritisak. Kao da stojim na mjestu.”
Zadnjih godinu dana naš brak je bio poput vožnje tramvajem bez vozača. Dario radi u skladištu jedne velike firme na Jankomiru, ja sam medicinska sestra u bolnici na Rebru. Plaće su nam dovoljne za režije, hranu i poneki izlazak u kino, ali ništa više od toga. O kreditima za stan ili auto možemo samo sanjati. Kad sam mu predložila da pokuša pronaći bolje plaćen posao ili barem dodatni honorar, uvijek bi imao isti odgovor: “Zašto? Za koga?”
Moja prijateljica Mirela često mi govori: “Ivana, muškarci su ti takvi. Treba im cilj, nešto što će ih pogurati.” Ali meni se čini da je to samo izlika. Što ako dijete nikad ne dođe? Što ako ostanemo ovako zaglavljeni?
Jedne večeri, nakon još jedne tihe večere, skupila sam hrabrost.
“Dario, što ako ne možemo imati djecu? Hoćeš li onda cijeli život ostati ovako… bezvoljan?”
Pogledao me kao da sam ga ošamarila.
“Zašto bi tako razmišljala? Pa mladi smo još…”
“Jesmo li? Ja imam 33, ti 35. Već dvije godine pokušavamo i ništa. Znaš i sam da nije lako.”
Šutio je dugo. Onda je ustao i otišao pod tuš.
Te noći nisam mogla zaspati. Slušala sam kako voda šumi kroz cijevi i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na rođendanu zajedničkog prijatelja u Mostaru. On je tada bio pun života, šalio se, pričao viceve. Ja sam se smijala kao nikad prije. Gdje je nestao taj čovjek?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Dario je dolazio kasno s posla, ja sam ostajala duže u bolnici. Ponekad bih ga uhvatila kako gleda stare slike na mobitelu – slike s mora, s planinarenja po Velebitu, s vjenčanja Mirele i Adnana. Na svima smo nasmijani, puni nade.
Jednog petka navečer došla sam kući ranije i zatekla ga kako sjedi u mraku.
“Ivana… Jesi li ikad poželjela otići odavde? Početi negdje ispočetka?”
Iznenadio me tim pitanjem.
“Ponekad… Ali gdje? I što bi to promijenilo?”
“Ne znam… Možda bih tamo imao više volje. Možda bih mogao biti bolji muž.”
Prvi put sam ga vidjela tako slomljenog. Sjela sam kraj njega i uhvatila ga za ruku.
“Dario, nije problem u Zagrebu ili Mostaru ili bilo kojem drugom gradu. Problem je što ne znaš što želiš.”
Pogledao me s tugom.
“A što ti želiš, Ivana?”
Htjela sam mu reći da želim sigurnost, dom, možda dijete – ali prije svega partnera koji će biti uz mene i kad je teško. Umjesto toga, samo sam šutjela.
Sljedećih tjedana pokušali smo razgovarati otvorenije. Otišli smo zajedno kod psihologa. Dario je priznao da se osjeća izgubljeno otkad mu je otac preminuo prošle godine – bio mu je uzor, čovjek koji je cijeli život radio za obitelj.
“Možda se bojim da neću biti dovoljno dobar otac… ili muž,” rekao je jednom prilikom.
Psihologinja nam je savjetovala da ne gradimo sreću na nečemu što možda nikad neće doći – na djetetu – nego da pokušamo pronaći smisao u onome što imamo sada.
Ali nije bilo lako. Svaki put kad bih vidjela Mirelu s njezinom djecom u parku ili kad bi mi mama iz Sarajeva poslala poruku “Kad ćete vi?” osjećala sam se kao da me netko bode iglom.
Jednog dana Dario je došao kući s oglasom za posao – tražili su skladištara u Njemačkoj, plaća tri puta veća nego ovdje.
“Ivana… Što misliš? Da probamo? Možda nam treba promjena.”
Srce mi je lupalo kao ludo. Znam koliko ljudi iz Hrvatske i Bosne odlazi trbuhom za kruhom – ali ja nisam bila sigurna jesam li spremna ostaviti sve iza sebe.
“Dario… Ako odeš zbog sebe, podržat ću te. Ali ako misliš da će te dijete ili Njemačka spasiti od tebe samog… bojim se da neće.”
Zagrlio me čvrsto i prvi put nakon dugo vremena zaplakao.
Prošli su mjeseci. Nismo otišli u Njemačku. Dario je ipak prihvatio dodatni posao vikendom – nije puno, ali dovoljno da osjetimo malu promjenu. Ja sam upisala tečaj joge i počela više brinuti o sebi.
Još uvijek nemamo dijete. Možda ga nikad nećemo imati. Ali naučili smo razgovarati – o strahovima, željama i onome što nas boli.
Ponekad se pitam: Je li sreća stvar izbora ili okolnosti? Možemo li biti potpuni i bez onoga što društvo očekuje od nas?
Što vi mislite – jesu li djeca razlog ili posljedica sretnog braka? I gdje vi pronalazite motivaciju kad vam život stane?