Knjiga između nas: Kako sam povratila ono što mi je najviše značilo
“Jesi li sigurna da ti nije problem? Znam da ti je ta knjiga draga…” pitala je mama tiho, dok sam zurila u praznu policu. Na mjestu gdje je godinama stajala moja najdraža knjiga, sada je zjapila praznina. U glavi mi je odzvanjala scena od prošlog vikenda, kad je na obiteljskom ručku u stanu kod bake, među mirisima sarme i zvukovima smijeha, sve krenulo po zlu.
“Ajla, mogu li posuditi ovu knjigu? Čula sam da je odlična, a baš mi treba nešto za čitati dok sam na bolovanju,” rekla je Viktorija, bakina sestrična, s osmijehom koji je bio pomalo nesiguran. Nisam je dobro poznavala – viđale smo se samo na Božić ili kad bi netko slavio rođendan. Uvijek je bila ona tiha, povučena osoba koja sjedi u kutu i više sluša nego što govori.
U tom trenutku, svi su gledali u mene. Osjetila sam kako mi obrazi gore. Knjiga je bila moj bijeg, moj svijet, nešto što sam čitala kad mi je bilo teško, kad sam se svađala s roditeljima ili kad sam imala osjećaj da me nitko ne razumije. Ali nisam znala kako reći ne. “Naravno, uzmi je, samo pazi na nju, molim te,” izustila sam, iako mi je srce lupalo kao ludo.
Tjedni su prolazili. Svaki put kad bih otvorila vrata svoje sobe, pogled mi je bježao prema praznom mjestu na polici. Pokušavala sam se uvjeriti da nije važno, da je to samo knjiga. Ali nije bila. Bila je to prva knjiga koju mi je tata kupio kad sam imala deset godina, kad smo još bili obitelj, prije nego što je otišao. Bila je to jedina stvar koju sam ponijela kad smo se mama i ja selile iz stana u stan, svaki put kad bi nas život iznenadio novim problemom.
“Jesi li pitala Viktoriju za knjigu?” upitala me jednom prilikom sestra Lana, dok smo pile kavu na terasi. “Nisam… Ne znam kako. Glupo mi je. Što ako pomisli da sam sebična?”
Lana je slegnula ramenima. “Nije sebično tražiti natrag ono što je tvoje. Pogotovo kad ti je važno.”
Ali meni je bilo neugodno. Viktorija je bila u bolnici, operirala je koljeno, i svi su pričali kako joj je teško, kako joj treba podrška. Nisam htjela biti ona koja joj stvara dodatni stres. No, svake noći sam ležala budna, razmišljajući o tome kako mi nedostaje moja knjiga, kako mi nedostaje osjećaj sigurnosti koji mi je davala.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Trgu bana Jelačića, stigla mi je poruka od Viktorije: “Hej, hvala još jednom na knjizi! Baš mi je pomogla dok sam bila u bolnici. Nadam se da ti ne smeta što sam je posudila i prijateljici, ona je isto oduševljena! Javit ću ti kad je vratim.”
Osjetila sam kako mi se želudac steže. Knjiga je sada bila kod nekog potpuno nepoznatog. Nisam znala što da odgovorim. Ruke su mi drhtale dok sam tipkala: “Drago mi je da ti se svidjela, ali voljela bih je uskoro natrag, puno mi znači.”
Nije odgovorila odmah. Prošla su dva dana. U meni se miješala ljutnja i krivnja. Mama je primijetila da sam nervozna. “Ajla, moraš naučiti reći što ti smeta. Inače ćeš cijeli život šutjeti i gutati svoje osjećaje.”
Te večeri sam dugo razmišljala o tome. Sjetila sam se svih puta kad sam prešutjela što želim, kad sam pustila da drugi odlučuju umjesto mene. Sjetila sam se kako sam šutjela kad su se roditelji svađali, kad sam gledala tatu kako odlazi, kad sam slušala mamu kako plače u kuhinji. Uvijek sam bila ona koja ne želi nikome smetati.
Sljedeći vikend bio je obiteljski ručak kod Viktorije. Svi su pričali o politici, o tome kako je sve skupo, kako je teško naći posao. Ja sam sjedila za stolom i vrtjela vilicu po tanjuru. Kad su svi ustali da odu gledati utakmicu, ostala sam sama s Viktorijom u kuhinji.
“Viktorija, mogu li te nešto zamoliti?” pitala sam tiho.
Pogledala me iznenađeno. “Naravno, što god trebaš.”
“Znaš… ta knjiga koju sam ti posudila… stvarno mi puno znači. Bila bih ti zahvalna kad bi mi je vratila čim prije. Znam da si je dala prijateljici, ali meni je stvarno važna.”
Viktorija je na trenutak zašutjela. Vidjela sam kako joj lice postaje ozbiljno. “Ajla, oprosti, nisam znala da ti toliko znači. Mislila sam da nije problem. Odmah ću nazvati Mirelu da je donese.”
Osjetila sam olakšanje, ali i sram. Zašto mi je bilo tako teško reći nešto tako jednostavno?
Tjedan dana kasnije, Viktorija mi je vratila knjigu. Bila je malo izgužvana, s nekoliko novih mrlja na koricama. Nisam znala bih li plakala ili se smijala. Ali kad sam je uzela u ruke, osjetila sam da sam povratila nešto više od knjige. Povratila sam dio sebe.
Mama me zagrlila kad sam došla kući. “Vidiš da možeš. Samo trebaš vjerovati sebi.”
Dugo sam gledala u knjigu na polici. Nije više bila ista, ali ni ja nisam bila ista osoba. Naučila sam da nije sebično boriti se za ono što ti je važno. Naučila sam da imam pravo reći ne.
Ponekad se pitam: koliko puta u životu prešutimo svoje želje samo zato što se bojimo što će drugi misliti? I koliko nas to na kraju košta? Što vi mislite – gdje je granica između ljubaznosti i gubitka sebe?