Sudbina u Belom: Ispovijest Nevene Petrović
“Ne gledaj ih, Nevena. Neka gledaju koliko hoće, mi znamo zašto smo ovdje,” šapće mi Goran, stežući mi ruku dok sjedim u invalidskim kolicima, obučena u bijelu vjenčanicu koju sam sanjala još kao djevojčica. Njegove riječi zvuče kao utjeha, ali u meni bjesni oluja. Ulica ispred matičnog ureda u Sarajevu vrvi ljudima, a svaki pogled koji mi dobace kao da mi reže kožu. Neki se osmjehuju, neki šapuću, a neki samo skrenu pogled, kao da sam podsjetnik na sve ono što život može oduzeti.
“Nevena, jesi li sigurna?” pita me mama, očiju crvenih od suza. “Možda… možda nije još vrijeme.”
Pogledam je, a u njenim očima vidim strah i tugu, ali i onu majčinsku ljubav koja ne zna za granice. “Mama, vrijeme je. Ako ne sada, onda nikad.”
Goran se sagne do mene i poljubi me u čelo. “Zajedno smo u ovome. Zauvijek.”
Ali što znači zauvijek kad ti je život stao jedne noći na cesti između Mostara i Sarajeva? Kad si izgubila osjećaj u nogama i kad ti je najbolja prijateljica, Ivana, okrenula leđa jer nije mogla podnijeti tvoju bol? Kad ti je otac, stari vojni penzioner, rekao: “Nevena, život ide dalje, ali ne znam kako ćeš ti sada…”
Sjećam se te noći kao da je bila jučer. Ivana i ja smo slavile njen rođendan, smijale se, pjevale Severinu iz sveg glasa. Vozila sam, iako sam popila samo jedno pivo. Kiša je padala, cesta je bila skliska. U jednom trenutku, svjetla kamiona su nas zaslijepila. Sjećam se samo zvuka lomljenja stakla i njenog vriska. Kad sam se probudila u bolnici, Ivane više nije bilo. Preživjela je, ali me više nikad nije nazvala.
“Nevena, moraš biti jaka,” govorila mi je sestra Lejla dok mi je mijenjala pelene i brisala suze s lica. “Život nije fer, ali ti si borac.”
Ali nisam se osjećala kao borac. Osjećala sam se kao teret. Goran je dolazio svaki dan, donosio mi cvijeće, pričao viceve, pokušavao me nasmijati. Ali ja sam bila prazna. Nisam mogla podnijeti njegovu dobrotu, njegovu vjernost. Pitala sam se: zašto ne ode? Zašto ne pronađe nekog tko može hodati pored njega, a ne sjediti u kolicima?
“Nevena, volim te. Nije mi važno što ne možeš hodati. Važno mi je da si ti tu,” rekao mi je jedne večeri dok smo gledali zalazak sunca s balkona naše male garsonjere u Novom Sarajevu.
“Ali ja nisam više ona ista Nevena. Nisam više ni žena, ni djevojka. Samo sam… ovo,” pokazala sam na svoja kolica.
“Ti si moja Nevena. I uvijek ćeš biti,” odgovorio je tiho.
Ali nisu svi dijelili njegovo mišljenje. Moja teta Sanja iz Zagreba je rekla: “Goran je dobar dečko, ali mlad je još. Neće on ostati uz tebe cijeli život. Pusti ga, Nevena.”
Otac je šutio, ali sam vidjela kako ga boli svaki moj pokušaj da se nasmijem, svaki moj pokušaj da budem sretna. “Nije to život za tebe, kćeri. Nije to život za njega.”
Ali Goran nije odustajao. Predložio mi je brak na dan kad sam prvi put sama izašla iz stana, vozeći kolica do obližnjeg parka. “Nevena Petrović, hoćeš li biti moja žena?” pitao je klečeći na koljenu, dok su prolaznici zastajali i pljeskali.
Plakala sam tada, ne od sreće, nego od straha. Što ako ga razočaram? Što ako me jednog dana ostavi? Što ako nikad ne budem majka?
Pripreme za vjenčanje bile su kao iz bajke, ali i kao iz noćne more. Mama je plakala svaki put kad bi vidjela moju vjenčanicu na vješalici. Otac je šutio i pio rakiju u dvorištu. Lejla je pokušavala sve organizirati, ali sam znala da joj je teško gledati me ovakvu.
Na dan vjenčanja, dok su me oblačili, pogledala sam se u ogledalo i prvi put nakon nesreće vidjela ženu, a ne invaliditet. Vidjela sam sebe. Svoje oči, svoj osmijeh, svoju snagu.
“Nevena, prelijepa si,” rekla je Lejla kroz suze.
“Hvala ti što si ostala uz mene,” šapnula sam joj.
“Uvijek. Sestre su za to.”
U matičnom uredu, dok su svi gledali u mene i Gorana, srce mi je lupalo kao nikad prije. Kad je matičarka pitala: “Nevena Petrović, uzimate li Gorana za svog supruga?” glas mi je zadrhtao.
“Uzima… uzimam,” prošaptala sam.
Goran me poljubio, a suze su mi klizile niz obraze. U tom trenutku sam znala da sam donijela pravu odluku.
Ali život nije bajka. Prva godina braka bila je puna izazova. Goran je radio dva posla da bismo mogli platiti stan i moje terapije. Ja sam pokušavala pronaći posao od kuće, ali su mi svuda zatvarali vrata. “Nismo zainteresirani,” govorili su ljubazno, ali hladno.
Jedne večeri, dok je Goran kasnio s posla, pronašla sam poruku na njegovom mobitelu. “Vidimo se sutra? Nedostaješ mi,” pisala je neka Mirela.
Srce mi je stalo. Je li to to? Je li došao kraj? Kad se vratio kući, nisam mogla izdržati.
“Tko je Mirela?” pitala sam ga drhteći.
Goran je zastao, pogledao me i sjeo pored mene. “Mirela je kolegica s posla. Pomagala mi je oko nekih papira. Ništa više.”
Nisam mu vjerovala. Počela sam ga ispitivati, sumnjati u sve što radi. On je šutio, trpio, ali sam vidjela da ga boli.
“Nevena, ne mogu više ovako. Volim te, ali ne mogu živjeti pod tvojom sumnjom svaki dan,” rekao mi je jedne noći.
Plakala sam cijelu noć. Sljedećeg jutra sam mu rekla: “Oprosti mi. Bojim se da te ne izgubim. Bojim se da nisam dovoljna.”
Goran me zagrlio i šapnuo: “Ti si više nego dovoljna. Ali moraš vjerovati u nas.”
Od tada sam se trudila biti bolja. Pronašla sam posao kao online učiteljica engleskog jezika za djecu iz Bosne i Hrvatske. Počela sam pisati blog o životu u kolicima. Ljudi su mi pisali, dijelili svoje priče, zahvaljivali mi što sam iskrena.
Jednog dana mi je stigla poruka od Ivane. “Nevena, oprosti mi. Nisam znala kako da ti priđem nakon nesreće. Bojala sam se tvoje boli. Bojala sam se sebe. Volim te i nedostaješ mi.”
Plakala sam dugo prije nego što sam joj odgovorila. “I meni nedostaješ. Hajde da pokušamo ispočetka.”
Danas sjedim u svom stanu u Sarajevu, Goran kuha kafu u kuhinji, a ja pišem ovu ispovijest. Nisam više ona djevojka koja je sanjala o savršenom životu. Nisam ni ona žena koja se boji budućnosti. Ja sam Nevena Petrović – žena koja je naučila oprostiti sebi i drugima.
Ponekad se pitam: Koliko nas ima snage da oprostimo sebi? Koliko nas ima hrabrosti da voli bez straha? Možda baš vi koji ovo čitate imate odgovor na to pitanje.