Kad ti život otme ruke, ali ne i srce: Priča o ocu iz Sarajeva
“Ne, ne možeš mi to uraditi! Nisam gotov!” vrištao sam, iako nisam bio siguran kome se obraćam – Bogu, sudbini ili onom hladnom glasu u mojoj glavi koji mi je šaptao da je sve gotovo. Otvorio sam oči u bolničkoj sobi, a miris dezinfekcije i zvuk aparata bio je jedino što me vraćalo u stvarnost. Pogledao sam prema prozoru, pokušavajući podići ruku da obrišem suzu, ali… ruke nije bilo. Ni jedne.
“Damire, čuješ li me?” Lejlin glas bio je tih, slomljen, ali uporan. Sjedila je pored kreveta, držeći moju nadlakticu kao da će mi tako vratiti ono što mi je život oduzeo. “Tu sam, ljubavi. Tu sam.”
Sjećam se tog dana kao kroz maglu. Radio sam na gradilištu kod Ilidže, običan dan, šalio se s kolegama. Onda je nešto puklo – dizalica, metalna sajla, vrisak… i mrak. Probudio sam se bez ruku. Otac troje djece, bez ruku.
Prva noć bila je najgora. Ležao sam budan, gledao u strop i pokušavao shvatiti kako ću zagrliti Amara kad padne i zaplače, kako ću pomoći Emini oko zadaće ili držati malu Ajlu kad ne može zaspati. Kako ću biti otac bez ruku?
Lejla je bila stijena. “Nisi ti samo ruke. Ti si naš Damir. Djeca te trebaju. Ja te trebam.” Ali ja sam bio ljut na cijeli svijet. Na doktore koji su mi rekli da su morali amputirati zbog infekcije. Na Boga što mi je dao troje djece i onda mi oduzeo mogućnost da ih zaštitim.
Prvih mjesec dana kući bilo je kao da živim tuđi život. Majka je dolazila svaki dan iz Hrasnice donositi supu i suze. Otac je šutio, gledao kroz prozor i povremeno rekao: “Bit će bolje, sine.” Ali znao sam da ni on ne vjeruje u to.
Jednog jutra čuo sam Eminu kako plače u sobi. Ušao sam koliko sam mogao – naučio sam otvarati vrata ramenom – i vidio je s knjigom u krilu.
“Ne mogu ovo sama, babo…”
Sjeo sam pored nje i rekao: “Hajde, čitaj mi naglas. Zajedno ćemo.”
Tog trenutka shvatio sam: možda ne mogu držati olovku, ali mogu biti tu. Mogu slušati, mogu savjetovati.
Ali društvo nije imalo milosti. Prvi put kad sam izašao vani, ljudi su buljili kao da sam čudo prirode. U prodavnici na Grbavici blagajnica me pitala: “A kako ćete platiti?” Nisam znao šta da kažem – Lejla je izvukla novčanik iz moje torbe i platila umjesto mene.
Djeca iz komšiluka su šaptala: “To je onaj čiko bez ruku.” Amar se potukao s jednim dječakom jer ga je zadirkivao zbog mene.
“Babo nije manje vrijedan!” vikao je moj sin dok su ga razdvajali.
Noći su bile najteže. Lejla bi me pokrila dekicom i šaptala: “Volim te.” Ja bih plakao tiho, da djeca ne čuju.
Jedne večeri došao je moj brat Haris iz Mostara. Sjeo je do mene na balkon dok smo gledali svjetla Sarajeva.
“Znaš šta, Damire? Imaš pravo biti ljut. Ali imaš još više pravo biti živ. Djeca te trebaju više nego ikad. Ako ti odustaneš, svi ćemo odustati.”
Te riječi su me pogodile kao šamar.
Počeo sam tražiti načine da budem koristan. Naučio sam koristiti glasovne komande na mobitelu pa sam mogao slati poruke djeci kad su u školi. Prijavio sam se na online kurs za motivacione govornike – nisam mogao tipkati, ali mogao sam pričati.
Lejla je predložila da napravimo video o mojoj svakodnevici i objavimo ga na Facebooku.
“Možda ćeš nekome pomoći da ne odustane od sebe,” rekla je.
Prvi video bio je kratak: ja pokušavam otvoriti vrata nogom i smijem se kad mi ne uspijeva.
“Nekad padnem, nekad ustanem,” rekao sam u kameru.
Video je postao viralan među Sarajlijama. Ljudi su mi slali poruke podrške, neki su nudili pomoć, drugi su dijelili svoje priče o gubicima.
Ali nisu svi bili ljubazni. Jedan komentar me posebno pogodio:
“Šta će ti život kad ne možeš ni djecu zagrliti?”
Te noći nisam spavao. Gledao sam Ajlu kako spava pored mene i pitao se isto.
Sljedećeg dana Emina mi je donijela crtež: nas četvero, ona drži moju nadlakticu umjesto ruke.
“Babo, vidi! I dalje te mogu držati za ruku!”
Tada sam shvatio – ljubav ne poznaje granice tijela.
Počeo sam izlaziti češće s djecom. Išli smo na Trebević žičarom – ljudi su nas gledali, ali ovaj put nisam osjećao stid nego ponos.
Jednog dana Amar me pitao:
“Babo, hoćeš li ikad imati ruke opet?”
Zastao sam i rekao:
“Možda neću imati ruke kao prije, ali imam vas troje – vi ste moje ruke sada.” Amar me zagrlio oko vrata i šapnuo: “Volim te najviše na svijetu.”
Lejla i ja smo prolazili kroz krize – ona je morala raditi više jer ja nisam mogao više na gradilište. Novca je bilo manje nego ikad. Ponekad smo se svađali zbog sitnica – tko će platiti račune, tko će pokupiti Ajlu iz vrtića.
Jedne večeri Lejla je sjela do mene i rekla:
“Znaš li koliko te volim? Znaš li koliko si jak? Ja bih odavno pala da nisi ti ovako hrabar pred djecom.”
Zagledao sam se u njene oči i prvi put nakon nesreće osjetio mir.
Naučio sam cijeniti male stvari – miris kafe koju Lejla napravi svako jutro, osmijeh djece kad im ispričam vic, sunce koje ulazi kroz prozor naše male kuhinje na Otoci.
Društvo još uvijek ima predrasude – neki misle da ljudi poput mene treba da sjede kod kuće i čekaju pomoć države. Ali ja želim biti primjer svojoj djeci da život vrijedi borbe čak i kad ti otme ono najvažnije.
Danas držim motivacijska predavanja po školama širom Bosne i Hrvatske preko Zooma – pričam mladima o tome kako snaga nije u rukama nego u srcu.
Ponekad se pitam: Da li bih bio ovako jak da mi se ovo nije dogodilo? Da li bih znao cijeniti svaki trenutak sa svojom porodicom?
A vi? Šta biste vi uradili da vam život preko noći sve promijeni? Da li biste imali snage boriti se ili biste odustali?