Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam u našem haustoru shvatila da moj muž ne izlazi iz stana susjede slučajno. Stajala sam ukočena, s vrećicom iz Konzuma u ruci, dok mi se brak raspadao pred očima, a on je pokušavao objasniti neobjašnjivo. Na kraju sam morala birati između života u laži i života od nule, i prvi put sam izabrala sebe.
Vratila sam se kući nakon noćne smjene i u tišini našeg stana shvatila da više ne prepoznajem ni sebe ni život koji živim. Mjesecima sam radila, plaćala stanarinu, režije i hranu, dok je moj partner obećavao da traži posao, a zapravo je čekao da ja sve riješim. Odlazak nije bio osveta ni trenutak slabosti, nego jedini način da sačuvam zdravlje i dostojanstvo.
Stajala sam u kuhinji s telefonom u ruci kad mi je stigla uplata i poruka koja me presjekla na pola. U 44. godini, nakon kratke veze s muškarcem koji je već imao dvoje djece, morala sam birati između vlastitog dostojanstva, praznog računa i života koji je tek počeo u meni. Najteže od svega nije bila samo njegova izdaja, nego to što ni moja majka nije vjerovala da to mogu iznijeti.