Kad mi je prijatelj od četrdeset godina rekao da su mu stabla važnija od moje žene

„Ne diraj me! Tko si ti?”

Vesna je stajala nasred hodnika u spavaćici, stisnutih šaka, dok sam joj ja držao ruku prema njoj kao prema preplašenom djetetu. Bilo je pola četiri ujutro. Na nogama je imala jednu moju papuču i jednu svoju.

„Ja sam, ljubavi. Marko sam. Tvoj Marko.”

Gledala me nekoliko dugih sekundi. Onda joj je lice omekšalo, ali oči nisu. „Marko je na poslu”, šapnula je. „Moram zaključati vrata prije nego se vrati.”

Tad sam shvatio da više nije dovoljno samo paziti na nju.

Vesna ima pedeset i devet godina. Prije dvije godine počela je zaboravljati sitnice: sol u gulašu, susjedino ime, gdje je ostavila naočale. Govorili smo da je umor, da je menopauza, da svi danas nešto zaboravljaju. A onda je jednom sjela na autobus za Trnje, iako smo živjeli u Dugavama, pa završila na okretištu u Dubravi. Nazvala me uplakana, nije znala ni koji je dan.

Dijagnoza je došla tiho, a zvučala je kao presuda: rani stadij demencije.

Radim kao domar u jednoj osnovnoj školi. Plaća mi ode na režije, hranu, rate za stari kredit i Vesnine lijekove. Ona prima minimalnu invalidninu, toliko malu da me bilo sram kad sam prvi put vidio iznos. Kao da joj država plaća da polako nestane, ali ne prebrzo i ne preskupo.

Stan nam je postao pun zamki. Tepih o koji zapinje. Kada s visokim rubom. Plinski štednjak koji jednom nije ugasila. Balkon čija vrata noću pokušava otvoriti jer misli da ide nahraniti pokojnu majku.

Trebao nam je tuš bez kade, rukohvati, brava koja se ne može otvoriti iznutra bez ključa, senzori za plin, možda žena koja bi dolazila nekoliko sati tjedno dok sam na poslu. Tražio sam ponude. Najjeftinija prilagodba bila je gotovo šest tisuća eura. Meni je to zvučalo kao šest milijuna.

Onda sam nazvao Branka.

Branko i ja smo odrasli u istoj zgradi u Vinkovcima. Dijelili smo bicikl, prve cigarete iza garaža, vojsku, svadbe. Kad mi se rodio sin Davor, Branko je plakao više od mene. Kasnije je pokrenuo građevinsku firmu, dobro se snašao, kupio kuću na moru, dva stana u Zagrebu. Nikad mu to nisam zamjerao. Bio sam ponosan na njega.

Našli smo se u kafiću blizu njegove firme. Došao je u tamnoplavom kaputu, skupom satu, onako uredan kao da ide na televiziju. Ja sam došao ravno iz škole, s mrljom od boje na rukavu.

Nisam odmah pitao. Sram me je gušio.

„Branko, treba mi posudba”, rekao sam napokon. „Ne tražim poklon. Vraćat ću koliko mogu, svaki mjesec. Samo da sredim stan za Vesnu.”

Nije me pogledao odmah. Miješao je kavu, iako šećer nije stavio.

„Koliko?”

Kad sam rekao iznos, izdahnuo je kroz nos. „Marko, znaš da ja ne posuđujem prijateljima. To uništi odnose.”

„Naš odnos traje četrdeset godina.”

„Upravo zato.”

Šutio sam. Zatim je, kao da mi nudi utjehu, rekao: „A i ovaj mjesec sam već dao ozbiljan novac udruzi za zaštitu prirode. Sade šumu na Velebitu. Dvadeset tisuća eura.”

Prvo sam mislio da nisam dobro čuo.

„Dao si dvadeset tisuća eura za stabla?”

Namrštio se. „Nisu to samo stabla. To je odgovornost prema budućnosti.”

Osjetio sam kako mi obrazi gore. „Moja žena je sadašnjost, Branko. Ona noću ne zna tko sam. Može se opeći, pasti, izaći van i ne vratiti se.”

„Nemoj to okretati protiv mene.”

„Ne okrećem. Samo pokušavam shvatiti kako čovjek kojem sam bio kum na svadbi može dati dvadeset tisuća eura šumi, a meni ne može posuditi šest da zaštitim Vesnu.”

Spustio je žlicu na tanjurić. Zvuk je bio sitan, ali meni je zazvonio u glavi.

„Ne moraš se slagati s mojim prioritetima.”

„Ne moram”, rekao sam. „Ali sad znam kakvi su.”

Otišao sam bez rukovanja. On me nije zaustavio.

Kod kuće je Vesna sjedila za kuhinjskim stolom i slagala račune po bojama. Račun za struju stavila je među stare fotografije. Podigla je pogled prema meni.

„Jesi li našao rješenje?”

Naslonio sam se na vrata jer mi se odjednom zavrtjelo. „Tražit ćemo drugo, Vesna.”

Klimnula je, kao da sam joj rekao da će sutra padati kiša. Zatim mi je prišla i pomilovala obraz.

„Nemoj se ti brinuti”, rekla je. „Ti si uvijek znao sve popraviti.”

Okrenuo sam glavu da ne vidi kako plačem.

Na kraju smo prodali njen stari zlatni nakit i moj auto. Susjedi su nam sami postavili rukohvate, Davor je preko interneta našao polovne senzore. Nije bilo savršeno, ali bilo je sigurnije. Branko se više nije javio. Ni ja njemu.

Ponekad se pitam je li prijateljstvo stvarno prijateljstvo ako stane pred tuđi bankovni račun. A vi, biste li mogli oprostiti čovjeku koji je odabrao sadnice dok se vaša voljena osoba gasila pred vašim očima?