Kad me Jasmin zaprosio, kći mi je tiho rekla: “Mama, on ne voli tebe. On voli tvoj stan.”
“Mama, nemoj potpisati ništa. Ni papir za kredit, ni punomoć, ni običnu potvrdu. Ništa.”
Moja kći Lejla stajala je nasred kuhinje, blijeda i ukočena, dok je kroz prozor ulazila studena zagrebačka kiša. Na stolu je još bila otvorena mala crvena kutijica. Prsten koji mi je Jasmin dao prije sat vremena blistao je pod žutim svjetlom iznad štednjaka.
A meni se grlo stisnulo kao da sam opet ona žena koja čeka da joj netko kaže što smije, a što ne smije.
“Lejla, zaprosio me”, rekla sam tiše nego što sam htjela. “Ne traži mi novac. Traži da se udam za njega.”
Ona se nasmijala, ali to nije bio smijeh. Više neki umorni, ljuti izdah.
“Mama, molim te. Čovjek te nakon osam mjeseci pita za brak, a usput stalno ispituje hoćeš li prodati stan u centru. Kako ti to ne zvuči?”
Nisam joj odmah odgovorila. Gledala sam u prsten i sjetila se kako mi je Jasmin drhtavim rukama natočio sok od bazge u onom malom restoranu kod Jaruna. Rekao je: “Udomice, ne obećavam ti vile i putovanja. Ali obećavam da više nećeš sama jesti večeru ako ja mogu doći do tebe.”
Tko ne bi omekšao na to nakon toliko godina samoće?
Otkad mi je muž Zoran umro, prošlo je jedanaest godina. Jedanaest Božića na kojima sam kupovala premalo kolača jer sam zaboravljala da nas više nije troje. Jedanaest ljeta kad sam sama mijenjala posteljinu, nosila vrećice iz dućana i glumila pred susjedama da mi je sasvim dobro.
Nije da nisam imala Lejlu. Ona je moja kći, moje srce. Ali ima svoj posao, muža Harisa, dvoje djece i stan na drugom kraju grada. Ne može ona sjediti sa mnom svaku večer. I ne treba. Nisam je odgojila da mi bude pratnja u starosti.
Jasmina sam upoznala sasvim obično, u redu pred ljekarnom. Ispred mene je tražio naočale po džepovima, gunđao sam sebi, a onda se okrenuo i rekao: “Gospođo, ako mi nađete naočale, vodim vas na kavu.” Naočale su mu bile na glavi.
Smijala sam se cijeli dan zbog toga.
I tako je krenulo. Kave, šetnje, poruke za dobro jutro. Donosio mi je tulipane s placa, one jeftine, zamotane u novinski papir. Znao je da volim stare domaće pjesme i da ne podnosim kad netko srče juhu. Slušao me dok pričam o Zoranu bez one nelagode koju ljudi obično imaju kad spomeneš pokojnog muža.
“Nisam došao izbrisati ga”, rekao mi je jednom. “Došao sam da te upoznam ovakvu kakva jesi.”
Bila sam sretna. Baš sretna. I možda me zato bilo sram priznati koliko sam se brzo vezala.
Prvi put kad je spomenuo stan, nisam ni trepnula. Sjedili smo na balkonu, a on je gledao prema ulici i rekao: “Ovdje je zlato, Udomice. Centar, visok strop, dvije velike sobe. Da se ovo preuredi, mogao bi se dobiti dobar novac.”
Odmahnula sam rukom. Rekla sam da stan nije za prodaju. Naslijedila sam ga od roditelja i u svakoj sobi ima nešto moje: majčin kredenc, očev sat na zidu, trag olovke na dovratku gdje smo brat i ja mjerili visinu.
Jasmin je odmah rekao da samo onako priča. Ali poslije je opet pitao jesam li ikad razmišljala da ga iznajmim turistima. Onda je spomenuo da bi možda bilo pametno uzeti manji stan na rubu grada, a razliku “staviti sa strane za nas”.
Riječ nas tada mi je zvučala lijepo. Kasnije me počela peći.
Lejla je primijetila sve prije mene. Možda zato što nije bila zaljubljena.
Jedne nedjelje došla je na ručak i zatekla ga kako prelistava papire na stolu. Bila je to ostavinska dokumentacija koju sam tražila zbog poreza. Jasmin ih je brzo zatvorio, ali Lejla je vidjela dovoljno.
Kad je otišao, rekla mi je: “Mama, on zna točnu kvadraturu tvog stana. Zna da nema hipoteke. Zna da si jedina vlasnica. Zašto?”
Naljutila sam se. Rekla sam joj da je nepristojna, da traži mane svakom muškarcu jer se boji da ću je zapostaviti. Ona je samo šutjela. To je bilo najgore. Da je vikala, lakše bih se branila.
Tri dana nakon prosidbe Jasmin je došao kod mene bez najave. Nije donio tulipane. Nije se šalio. Sjeo je na rub kauča i dugo gledao u svoje ruke.
“Moram ti nešto reći prije nego odlučiš hoćeš li nositi taj prsten”, rekao je.
Osjetila sam hladnoću u želucu.
Priznao mi je da ima kredite u tri banke. Jedan je uzeo kad je zatvorio obrt nakon loše godine. Drugi zbog bivše žene, navodno je on ostao jamac. Treći je, rekao je, pokrio staru ratu i troškove liječenja njegove majke. Kasnio je s uplatama. Stizale su mu opomene.
“Koliko duguješ?” pitala sam.
Nije odmah odgovorio.
“Jasmine, koliko?”
“Oko četrdeset tisuća eura. Možda malo više, s kamatama.”
Četrdeset tisuća eura. Meni je u ušima zujalo. Pomislila sam na očev stan, na Lejlinu djecu koja jednog dana možda neće imati ništa osim uspomena, na sebe kako sjedim pred bankarom i potpisujem nešto što ne razumijem.
On me uhvatio za ruku.
“Ne tražim da platiš. Kunem ti se. Samo… ako se vjenčamo, mogli bismo zajedno lakše disati. Možda bismo mogli prebaciti neke stvari, prodati stan, kupiti nešto manje. Ne odmah. Kad ti budeš spremna.”
Tu sam povukla ruku.
“Znači ipak je stan u priči.”
Pocrvenio je. Gledao je prema prozoru.
“Udomice, život je u priči. Računi su u priči. Ne mogu ti lagati da nisu. Ali ti si u toj priči više od svega.”
Možda je govorio istinu. Možda čovjek može voljeti i istovremeno očajnički trebati izlaz. Ali je li to ljubav u kojoj ja plaćam cijenu njegovih pogrešaka?
Te noći nisam spavala. Lejla mi je poslala poruku: “Volim te. Samo se zaštiti, mama.” Nisam joj odgovorila do jutra. Bilo me sram što sam se uvrijedila na njezinu sumnju, a još više što sam je počela razumjeti.
Jasmin sada čeka moj odgovor. Prsten je još u ladici, ne na mojoj ruci. Rekla sam mu da nema vjenčanja dok ne vidim sve papire, sve dugove i dok ne potpišemo da moj stan ostaje samo moj. Naljutio se. Rekao je da ga ponižavam i da mu ne vjerujem.
A kako da vjerujem kad je ljubav odjednom počela računati kvadrate, rate i kamate?
Jesam li kukavica ako ga pustim, iako mi nedostaje već dok ovo pišem? Ili sam napokon naučila da samoća boli, ali pogrešno povjerenje može uzeti i ono malo sigurnosti što čovjek ima?