Brat i ja smo se godinama sudili oko kuće, a onda nas je majka na samrti natjerala da zajedno odemo na more
“Ako još jednom spomeneš gruntovnicu pred mamom, kunem ti se da ću te izbaciti van!”
To sam rekla Davoru nasred hodnika onkologije, glasom koji više nije zvučao kao moj. Ljudi su se okretali. Jedna sestra je zastala s kartonom u ruci. A on je samo stisnuo čeljust i rekao tiše, što je bilo još gore:
“Ti bi mene izbacila? Iz kuće koju je tata ostavio meni na održavanje dok si ti glumila gospođu u Zagrebu?”
U tom trenutku vrata sobe su se otvorila i mama je stajala na njima, mršava, u onoj plavoj vestici koju je nosila i usred ljeta kad bi joj bilo hladno. Na glavi skoro ništa kose. Oči upale, ali budne. Sve je čula.
“Jeste li gotovi?” pitala je.
Nije vikala. To je boljelo više od vikanja.
Moj brat i ja smo se oko kuće razvlačili skoro četiri godine. Kuća u okolici Zadra, stara katnica koju je tata gradio malo po malo, vikendima i nakon posla. Nakon njegove smrti ništa nije bilo jasno kako treba. Jedan dio bio je na mami, nešto je bilo neriješeno, nešto usmeno dogovoreno, nešto “zna se čije je”. A kod nas kad krene to “zna se”, zna se samo da će završiti svađom.
Davor je ostao bliže mami. Ja sam otišla u Zagreb, udala se, pa razvela, pa se vratila podstanarstvu i kreditima. On je govorio da sam otišla kad je bilo najteže. Ja sam govorila da je on godinama živio u kući bez da ikoga pita i ponašao se kao da je sve njegovo. Oboje smo imali svoje istine. Oboje smo bili ogorčeni.
Mama je u sobi sjela na krevet i dugo nas gledala. Onda je rekla:
“Hoću na more. Još jednom. U Privlaku. Da osjetim sol. Vas dvoje ćete me odvesti. I ne zanima me kako ćete sjediti u autu, ali ići ćete zajedno.”
“Mama, doktori su rekli…” počela sam.
“Doktori su meni rekli svašta. Ja vama sad govorim zadnje što tražim.”
Kad je to izgovorila, u sobi je nastala ona tišina od koje ti trnu prsti.
Krenuli smo dva dana kasnije. Davor je vozio. Ja sam sjedila otraga pokraj mame jer je htjela da je držim za ruku. Put od Zagreba do mora nikad mi nije bio duži. Na radiju neke stare pjesme, klima preslaba, Davor nervozno lupa prstima po volanu. Dvaput smo stali jer je mami bilo muka.
Kod Bosiljeva je tiho rekla:
“Nemojte se svađati kad ja odem.”
Nitko nije odgovorio.
U Privlaci je puhao lagan vjetar. Bio je rujan, nije bilo gužve, samo par ljudi na rivi i miris pečene ribe iz konobe. Davor ju je nosio skoro do same obale jer nije mogla hodati kako treba. Ja sam iza njih nosila dekicu i torbu s lijekovima i odjednom me presjeklo nešto glupo i strašno obično — isti taj prizor gledala sam kao dijete, samo obrnuto. Tada je ona nosila nas.
Spustili smo je na klupu okrenutu prema moru. Gledala je dugo, baš dugo. Oči su joj se napunile suzama, ali se smijala.
“Sjećaš se, Marina, kako si ovdje izgubila papuču pa si plakala kao da ti je netko srce uzeo?”
“Sjećam se”, rekla sam i nasmijala se kroz knedlu.
Davor je šutio.
Mama ga je pogledala.
“A ti si skočio u more za tom papučom, iako nisi znao plivati kako treba. Budalo moja.”
Prvi put nakon ne znam koliko vremena vidjela sam kako mom bratu zadrhti lice. Okrenuo se od nas, kao gleda barke, a brisao je oči rukavom.
Kasnije smo sjedili u apartmanu koji smo jedva našli na jednu noć. Mama je zaspala nakon terapije. Davor i ja ostali smo na balkonu. Ispod nas se čulo posuđe iz kuhinje i nečiji televizor.
“Ti stvarno misliš da sam ja nju huškao protiv tebe?” pitao je bez gledanja.
“Jesam. Mislila sam.”
“Nisam. Ali jesam bio ljut. Jesam govorio svašta. Kad si otišla, sve je palo na mene. I tata, i papiri, i krediti za krov. I ona. A ti dođeš za blagdane i govoriš što bi trebalo.”
To me zaboljelo jer je bilo istine. Ne sve, ali dovoljno.
“A ti si mene tretirao kao stranca. Kao da nisam dijete te kuće isto koliko i ti.”
On je klimnuo.
“Znam.”
Samo to. Znam.
Mama je umrla devet dana poslije. Mirno, rano ujutro, dok je još bio mrak. Kad su mi javili, nisam ni plakala odmah. Kao da se tijelo brani pa kasni.
Nakon sprovoda sjedili smo u kuhinji. Ona ista voštana stoljnjak, ista stara posuda za šećer, samo nje više nema da pita tko će kavu. Davor je iz ladice izvadio kuvertu. Na njoj je njenim rukopisom pisalo: “Za moju dicu. Zajedno otvoriti.”
Ruke su mi se tresle dok je čitao naglas.
Pisala je da kuća nije vrijedna ako u njoj nema nas. Da joj je najveća sramota bila gledati nas kako po sudovima brojimo zidove koje je naš otac zidao da nas skupi, a ne razdvoji. Molila nas je da prekinemo spor, prodamo ako treba, podijelimo pošteno ako možemo, ali da više ne živimo kao tuđinci. Napisala je i ovo: “Ne ostavljam vam kuću. Ostavljam vam jedno drugo, pa vidite što ćete s tim.”
Davor je spustio pismo i zaplakao otvoreno, bez skrivanja. Ja sam dugo šutjela, a onda sam prišla i zagrlila ga. Nespretno, ukočeno u početku, kao dvoje ljudi koji su zaboravili kako se to radi. Ali zagrlila sam ga.
Nismo sve riješili taj dan. Nije to film. Bilo je još razgovora, bilježnika, natezanja, starih zamjeranja koja isplivaju kad najmanje treba. Ali povukli smo tužbe. Sjeli smo za stol bez odvjetnika. Dogovorili se da kuću nećemo komadati iz inata. Jedan dio ćemo obnoviti i iznajmljivati, drugi ostaviti za nas i našu djecu, ako ikad požele znati odakle su.
Ponekad i dalje puknemo jedno na drugo. On plane, ja se zainatim. Ma isto kao prije, samo sad stanemo. Sjetimo se nje na onoj klupi, kako gleda more kao da ga pije očima.
I mislim se, koliko obitelji pukne zbog cigli, papira i ponosa, a nitko prvi ne želi spustiti gard?
Je li stvarno toliko teško reći: bio sam povrijeđen, ali si i dalje moj?