“Nemoj mi više prilaziti”: Jedna polica s knjigama srušila je moje prijateljstvo dugo dvadeset godina
“Makni se od njega, Marija! Nemoj ga dirati!”
Amira je klečala na mom parketu, držeći Farisa u naručju, a ja sam stajala kraj prevrnute police s knjigama i nisam osjećala noge. Po podu su bile razbacane knjige, jedna stara tegla sa suhim cvijećem se razbila kod zida, a Faris je plakao onim promuklim, prestravljenim plačem od kojeg se čovjeku sve u tijelu stegne.
“Krv mu ide iz čela, Amira, moramo odmah na hitnu”, rekla sam, ali glas mi je bio tanak i čudan, kao da ne dolazi od mene.
“Rekla sam ti da ta polica nije sigurna!” viknula je.
Nije mi to rekla. Nikad mi to nije rekla. Ali u tom trenutku nisam imala snage ni izgovoriti to.
Faris je došao kod mene na dva sata dok je Amira vodila majku na pregled u Dom zdravlja. Ima šest godina, živahan je, znatiželjan, stalno nešto dira i pita. Znao je moj stan napamet. Godinama je dolazio, prvo u kolicima, onda s autićima, pa s onim malim ruksakom u obliku dinosaurusa.
Sjedio je na tepihu i slagao kockice dok sam ja u kuhinji rezala jabuke. Čula sam kako se smije. Onda tišinu. I onda taj udarac.
Kasnije su u bolnici rekli da ima posjekotinu iznad obrve, potres mozga blažeg stupnja i da će morati mirovati. Zadržali su ga preko noći na promatranju. Kad sam stigla pred hitnu, Amira me pogledala kao da sam joj potpuni stranac.
“Došla sam vidjeti treba li vam išta. Donijela sam mu pidžamu i sok koji voli”, rekla sam tiho.
Nije uzela vrećicu.
“Trebao mu je nadzor, Marija. Ne sok.”
Te riječi su me presjekle. Znam da je bila prestrašena. Znam da je gledala svoje dijete s flasterom preko pola čela i da joj je kroz glavu prolazilo sto najgorih mogućih stvari. Ali ja nisam bila nemarna žena koja je pustila dijete samo zato da bi gledala televiziju. Bila sam u kuhinji, doslovno nekoliko koraka dalje.
Polica je bila stara, istina. Kupila sam je prije petnaest godina na pijaci u Vitezu, kad sam uređivala stan nakon razvoda. Bila je puna knjiga koje sam skupljala cijeli život. Nikad se nije micala, nikad nije škripala. Faris se, kako je poslije rekao, popeo na donju prečku da dohvati slikovnicu s gornje police. Dovoljno je bilo nekoliko sekundi.
A nekoliko sekundi nekad promijeni sve.
Amiru poznajem od srednje škole. Zajedno smo čekale autobus po kiši, dijelile jednu kavu kad nismo imale ni za dvije, plakale zbog momaka koji nisu vrijedili ni jedne suze. Kad mi je propao brak s Damirom, ona je tri noći spavala kod mene jer nisam mogla podnijeti tišinu u stanu.
Kad je ona ostala trudna i kad ju je Almir ostavio mjesec dana prije poroda, ja sam bila uz nju na svakom pregledu na koji je tražila pratnju. Držala sam joj Farisa dok se tuširala, kuhala joj grah, posuđivala novac i nikad ga nisam tražila natrag.
Nisam to radila da mi jednog dana duguje. Radila sam jer je bila moja Amira.
Prva dva dana nakon nesreće slala sam poruke. “Kako je Faris?” “Ako trebaš novac za lijekove, reci.” “Molim te, znam da si ljuta, ali ja ovo ne mogu preživljavati bez da čujem kako je.”
Vidjela je poruke. Nije odgovorila.
Trećeg dana nazvala me njezina sestra Lejla.
“Marija, najbolje ti je da pustiš Amiru na miru.”
“Pustim na miru? Lejla, dijete mi je kao nećak. Ja sam kriva što se to dogodilo u mom stanu, ali nije bilo namjerno.”
“Namjera sada nije bitna. Ona kaže da si znala da polica nije pričvršćena.”
Sjela sam na rub kreveta i gledala u zid. Nisam znala što reći. Nisam ni pomislila da bi se namještaj mogao srušiti. Je li to nepaznja? Jest. I tu riječ nosim sa sobom svaki dan. Ali kad je moja nepaznja postala dokaz da sam loša osoba?
Nakon tjedan dana srela sam Jasnu ispred prodavnice. Inače bi me zagrlila, ispričala mi tko se s kim posvađao u ulazu i pitala jesam li smršavila. Taj put je samo spustila pogled prema vrećici u mojim rukama.
“Čula sam za malog”, rekla je.
“Dobro je, hvala Bogu. Oporavlja se.”
“Ma dobro… ali znaš kako je to, Marija. Dijete je dijete. Trebala si paziti.”
Kao da ja to ne znam. Kao da se svako jutro ne probudim prije alarma jer mi se u glavi ponovi zvuk police kako udara o pod.
U našem malom gradu ništa ne ostane samo između dvije osobe. Netko je rekao da sam Farisa pustila da skače po stanu. Netko drugi da je polica bila klimava mjesecima. Čula sam čak i da sam se navodno naljutila na dijete jer je prosulo sok. Takve laži se šire lako, kao miris dima kroz stubište.
Pozvale su me žene iz zgrade na kavu, ali kad sam došla, razgovor je stao. Samo je Ruža promiješala šećer u šalici i rekla: “Amira je baš slomljena.”
Kao da ja nisam.
Nisam tražila da biraju mene. Nisam čak ni htjela da netko govori loše o njoj. Ona je majka, njen strah je stvaran. Ali boljelo me što nitko nije pitao kako sam ja. Nitko nije rekao: “Marija, ovo je bila strašna nesreća.” Svi su kao presudili da je lakše stati uz majku nego uz ženu u čijem se stanu dogodilo nešto loše.
Mjesec dana poslije, skupila sam hrabrost i otišla pred Amirin stan. Nosila sam malu vrećicu s Farisovim omiljenim čokoladnim bananicama i slikovnicu koju sam kupila novu, istu onu koju je pokušao dohvatiti tog dana.
Otvorila je vrata samo do lanca.
“Molim te, samo pet minuta”, rekla sam.
“Nemamo o čemu pričati.”
“Imamo dvadeset godina o čemu pričati, Amira.”
Lice joj je zadrhtalo, ali nije otvorila vrata.
“Kad zatvorim oči, vidim ga pod tom policom”, šapnula je. “A ti si trebala biti osoba kojoj mogu vjerovati.”
“Jesam bila. I još sam. Pogriješila sam, ali nisam prestala brinuti za vas.”
Odmahnula je glavom.
“Ja ti to sada ne mogu dati. Možda nikad neću moći.”
Vrata su se zatvorila. Tiho. Gotovo pristojno.
Od tada nisam više zvala. Preko zajedničke poznanice čula sam da je Faris dobro, da se opet igra, da mu je ostao mali ožiljak koji će s vremenom izblijedjeti. Hvala Bogu na tome. Za njegov ožiljak bih dala sve svoje knjige, sav namještaj, cijeli taj stan.
Policu sam bacila isti dan kad su ga pustili iz bolnice. Zid iza nje ostao je prazan. Ponekad stanem pred taj prazan zid i uhvatim sebe kako čekam da mi Amira pošalje poruku, neku običnu glupost, recept za pitu ili sliku Farisa s razmazanim sladoledom po licu.
Ne znam hoće li mi ikada oprostiti. Možda za nju oprost znači da umanji ono što se dogodilo, a to ne želim ni ja. Dogodilo se. Bilo je strašno. Ja ću taj trenutak nositi cijeli život.
Ali pitam se može li jedna nesreća, jedan moj propust od nekoliko sekundi, stvarno izbrisati dvadeset godina ljubavi, pomoći i svega što smo jedna drugoj bile?
Biste li vi na Amirinom mjestu ikada mogli ponovno otvoriti vrata? Ili postoje rane koje, čak i kad zacijele, zauvijek ostave ljude s druge strane?