Našao sam zlato u podrumu djedove kuće, a izgubio ženu, obitelj i mir koji više ne znam vratiti
“Nemoj me lagati, Marko. Koliko si uzeo i kome si rekao?”
Ivana je stajala nasred kuhinje u staroj kući mojih pokojnih u selu kraj Dervente, bosa, raščupana, s mojom majicom na sebi i onim pogledom koji više nije bio ni ljut ni povrijeđen, nego tvrd. Na stolu između nas ležala je otvorena metalna kutija, a unutra zlatnici i dvije debele narukvice, tamne od vremena, ali dovoljno sjajne da mi unište život.
Sve je počelo tri dana ranije, sasvim glupo. Sišao sam u podrum jer je opet probila cijev. Ta kuća je stara, zidovi vlažni, pod zemljani, a meni već preko glave kredita, računa i majstora. Radio sam u pilani kod Prnjavora za neku jadnu plaću, Ivana u trgovini na pola radnog vremena. Kasnili smo s ratom za struju, za kredit, za vrtić. Doslovno smo brojili kovanice pred kasom.
Dok sam micao trule daske uz stari zid, lopata je udarila u nešto tvrdo. Mislio sam da je kamen. Kad sam raskopao još malo, izvukao sam zahrđalu vojničku kutiju. Teška. Srce mi je tuklo kao ludo, ali ne od sreće odmah, više od nekog straha koji ne znaš objasniti.
Otvorio sam je gore, u kuhinji.
Ivana je prvo šutjela. Samo je sjela.
“Bože dragi… Marko… je l’ ovo pravo?”
Uzeo sam jedan komad, obrisao ga rukavom. Na njemu neki stari pečat. Nisam znao ništa, ali znao sam da nije bižuterija.
Te noći nismo spavali. Guglali smo, zvali krišom jednog zlatareva pomoćnika iz Doboja kojeg sam poznavao preko rođaka. Čovjek je rekao da to može vrijediti pravo bogatstvo. Ne tisuće. Možda stotine tisuća eura.
I tu je počeo kraj.
Prvo smo šaputali, kao djeca kad kriju nešto od roditelja. Govorili smo kako ćemo vratiti dugove, završiti fasadu, kupiti sinu Luki normalnu sobu, otići na more bez posuđivanja. Ivana je plakala i smijala se u isto vrijeme. Zagrlila me i rekla:
“Eto, jednom i nas život da pogleda.”
A onda je nazvala svoju sestru Sanju. Kao, samo da joj kaže da joj je lakše jer ćemo se izvući. Sanja je rekla svome mužu. Onda je moj stric Mato nekako doznao. Pa majčina sestrična Ružica. U selu tajna traje kraće od svježeg kruha.
Već sutradan počeli su dolaziti.
“Sine, to nije samo tvoje”, rekao je stric Mato i nije ni sjeo kako treba. “To je nađeno u kući tvoga djeda. Tu ima pravo cijela loza.”
Ivana se odmah uspravila.
“Kakva loza? Kad je trebalo platiti krov, nije bilo loze. Kad je Marko sam mijenjao prozore, nije bilo loze.”
Mato je lupio dlanom o stol.
“Nemoj ti meni, snaho, objašnjavat čije je što!”
Od tog trenutka više nije bilo normalnog razgovora. Samo prebrojavanje, sumnja i otrov.
Ivana je počela skrivati kutiju. Jednom ispod dječjeg kreveta, drugi put kod svoje matere u špajzi. Kad sam je pitao zašto, rekla je:
“Zato što si mekan. Ti bi sve podijelio pa da opet ostanemo zadnji.”
Mene je to boljelo više nego što sam htio priznati. Nisam bio mekan. Samo sam vidio da ovo ide u katastrofu.
Onda sam jedne večeri našao prazno mjesto gdje je kutija stajala.
Ruke su mi se odsjekle.
Ivana je ušla sat kasnije. Nije me ni pogledala pravo.
“Premjestila sam je.”
“Gdje?”
“Ne vjerujem više nikome. Ni tvojoj familiji.”
“Ni meni?”
Tu je prvi put zašutjela malo predugo.
“Ne znam, Marko. Otkad si to našao, kao da te ne poznajem. Samo šutiš i gledaš kroz mene.”
Htio sam joj reći da i ja isto mislim za nju. Da je postala netko tko preko noći računa stanove, auta i parcele koje još nismo ni kupili. Da se budi usred noći i pita koliko bi dobila njezina strana ako se meni nešto dogodi. Ali nisam. Samo sam sjeo.
Najgore je bilo kad sam čuo Luku kako pita baku:
“Hoćemo li sad biti bogati pa se mama i tata više neće derati?”
Taj me glas presjekao.
Dva dana kasnije došao je i Sanjin muž, Emir, s pričom da on zna čovjeka koji bi to “diskretno” prodao u Banja Luci. Bez papira, bez pitanja. Kad sam rekao da ne dolazi u obzir, nasmijao se onim odvratnim, sporim smiješkom.
“Ti stvarno misliš da ćeš to zadržat ako prijaviš? Država će uzet sve, a ti ostani pošten.”
Te noći Ivana i ja smo se posvađali kao nikad.
“Ti bi radije da crknemo u dugovima nego da jednom živimo kako treba!”
“A kako treba, Ivana? Tako da se skrivamo, lažemo, da nam rodbina ulazi u kuću kao hijene?”
“To je naše!”
“Nije naše ako se zbog toga raspadamo!”
Bacila je čašu u sudoper. Staklo je puklo, Luka se probudio i počeo plakati iz druge sobe. Ja sam otišao k njemu, a ona je ostala u kuhinji i nisam čuo ni riječi, samo ono njeno teško disanje, kao kad čovjek trči, a stoji u mjestu.
Ujutro sam uzeo kutiju, sjeo u auto i odvezao se ravno u policiju u Derventi. Ruke su mi se tresle dok sam objašnjavao gdje sam našao zlato i kako. Gledali su me čudno, kao da sam ili lud ili predobar za ovaj svijet, a ja nisam bio ni jedno. Samo sam bio umoran.
Kad je Ivana saznala, nije vikala. To je bilo gore.
Samo je rekla:
“Ti si nama presudio.”
Tjedan dana poslije otišla je kod svoje majke s Lukom. Sad smo formalno još u braku, ali ne živimo zajedno. Moja rodbina me zove budalom. Neki više i ne zovu. Kažu da sam prodao krv za poštenje. A ja noću sjedim u onoj istoj kuhinji i gledam u zid gdje je stajala kutija, pa se pitam je li zlato bilo prokletstvo i prije nego sam ga otvorio, ili smo ga mi takvim napravili.
Recite mi iskreno, bih li izgubio sve i da sam šutio? Ili sam baš onog dana u podrumu, čim sam podigao tu kutiju, već bio gotov čovjek?