Čuo sam kako moj najbolji prijatelj i moja žena ismijavaju moj dom i moju obitelj, a ipak sam im sutradan pekao roštilj kao da se ništa nije dogodilo
“Ma vidi njega, sve nešto glumi domaćina, a kuća ko da je zapela u 2007. godini…” čuo sam kroz poluotvorena vrata kuhinje.
Stao sam ukopan. U ruci mi je bila zdjela francuske salate koju je Jadranka pravila za nedjelju. Prepoznao sam glas odmah. Mirsad. Moj najbolji prijatelj. Kum na mom vjenčanju. Čovjek s kojim sam dijelio i zadnju marku, i zadnju cigaretu, i one noći kad mi je otac ležao u bolnici u Mostaru, a ja nisam znao kako ću platiti lijekove.
A onda sam čuo nju.
“Nemoj tako, molim te… ali realno, jesi vidio onaj stolnjak? I one njegove tanjure što čuva ‘za goste’? Baš me bilo sramota. Njegova mater se još hvali kako oni znaju ugostiti ljude.”
To je rekla moja supruga. Jadranka.
Nisam ušao odmah. Nisam razvalio vrata. Nisam bacio zdjelu. Samo sam stajao i osjećao kako mi se lice žari. Uši su mi zujale. Kao da ne slušam svoj život, nego nečiji tuđi, ružniji.
Mirsad se nasmijao onim tihim, pokvarenim smijehom.
“Ma brate, kad sam vidio one zavjese, mislio sam da sam došao kod tetke u Bugojno 2010. A on sav važan, ‘uzmi još mesa, uzmi još pite’.”
Jadranka je tiše rekla:
“On je dobar, nije on loš… samo nekad ne vidi kako to izgleda sa strane. Sve mu je obitelj sveta, a njegovi znaju baš pretjerati.”
Moji znaju pretjerati.
Moja pokojna majka, koja je zadnje tri godine života hodala jedva uz štap, ali je svejedno razvlačila jufku kad dolaze gosti. Moj mlađi brat Dario, koji radi na baušteli u Splitu po deset sati i opet donese kolače kad dođe. Moj otac Stipan, tvrd čovjek, ali bi skinuo zadnju košulju s leđa za gosta.
Spustio sam zdjelu na komodu tako tiho da ni sam ne znam kako mi nije ispala. Ušao sam tek nakon pola minute.
Jadranka je naglo prekinula poziv. Samo me pogledala i odmah spustila oči.
“S kim si pričala?” pitao sam.
“S Mirsadom”, rekla je. Glas joj je bio tanak.
“Čuo sam. Dovoljno.”
Šutnja. Ona najgora. Ona od koje zidovi postanu teži.
Sjela je za stol i protrljala čelo.
“Nije bilo tako kako zvuči. Malo smo se zezali.”
“Zezao se i on za mog oca? Za moju mater? Za kuću koju sam uređivao kreditom koji još otplaćujem?”
Nije imala odgovor. Samo je rekla:
“Ljut si, znam. Imaš pravo.”
Te noći nisam spavao. Ležao sam i gledao u plafon. Sjećao sam se Mirsada kad smo imali dvadeset i dvije, kad smo se vraćali autobusom iz Sarajeva bez dinara, pa se smijali kao budale. Sjećao sam se kako je držao mog sina Marka prvi put u rukama. Sjećao sam se i Jadranke, trudne, umorne, kako plače jer nemamo dovoljno za novu perilicu, a ja govorim: “Polako, izvući ćemo se.”
I sad ovo.
Ujutro je Jadranka prva progovorila.
“Nemojmo praviti još veću sramotu. Već smo ih zvali na ručak. Doći će Mirsad i njegova Sanela. Hajde da odradimo to kako treba. Poslije… što god hoćeš.”
Gledao sam je dugo. Nisam znao je li me više boli to što je bila okrutna ili to što je zvučala praktično, kao da rješavamo kvar na bojleru, a ne nešto što je meni rasporilo prsa.
Ali pristao sam. Valjda iz inata. Valjda da vidim dokle ide ta predstava.
Otišao sam po meso kod Željka u mesnicu. Uzeo ćevape, vratinu, pileće zabatke, kobasice. Jadranka je oprala dvorište, promijenila stolnjak, izvadila one tanjure koje su sinoć bili predmet sprdnje. Napravila je šopsku, krumpir salatu, ispekla paprike. Sve je mirisalo na nedjelju kakvu smo uvijek znali napraviti.
A meni je svaki taj detalj bio kao sol na ranu.
Kad su došli, Mirsad me zagrlio.
“Brate moj! Kako si?”
Brate moj.
Osjetio sam miris njegovog parfema i na sekundu mi je došlo da ga odgurnem s praga. Sanela je unijela kolače i rekla Jadranki: “Jao, kako ti je lijepo sređeno.” Malo previše veselo. Malo prebrzo.
Sjeli smo. Natočio sam rakiju. Mirsad je pričao o poslu, o gužvama, o cijenama, o svemu i ničemu. Jadranka se smijala kad treba. Ja sam okretao meso na roštilju i gledao kako mast kaplje po žaru.
U jednom trenutku Mirsad je rekao:
“Ti stvarno znaš ugostiti čovjeka. Kod tebe se uvijek jede k’o kralj.”
Tu mi je nešto puklo.
Okrenuo sam se prema njemu, kliješta još u ruci.
“A kod tetke u Bugojnu 2010. ili?”
Muk.
Sanela je spustila vilicu. Jadranka je problijedjela. Mirsad me gledao par sekundi, pa spustio pogled.
“Čuo si?” promrmljao je.
“Jesam. Sve. I za zavjese. I za stolnjak. I za moju mater kojoj se smijete jer je znala nuditi ljude hranom, kao da je to sramota.”
Jadranka je tiho rekla: “Nemoj, molim te…”
“Ne, sad nemoj ti mene molim te. Cijeli dan pečem meso čovjeku koji me ismijava, i ženi koja je sjedila s njim i klimala glavom. Pa dokle?”
Mirsad je ustao.
“Pretjerao sam. Jesam. Ali nije bilo zlobno kako ti misliš.”
Nasmijao sam se, onako prazno.
“Kad se čovjek ruga iza leđa, kako to točno nije zlobno? Objani mi.”
Nije znao. Samo je rekao da su se zanijeli, da je bila glupa priča, da me voli kao brata. A ja sam ga gledao i prvi put u životu nisam vidio brata. Vidio sam čovjeka kojem sam dao previše pristupa svom domu, svojoj ženi, svom povjerenju.
Ručak se raspao. Nitko nije pojeo skoro ništa. Sanela je šutjela. Jadranka je imala suze u očima, ali ovaj put nisam mogao odmah omekšati. Previše se toga skupilo u meni, ne samo ta jedna rečenica. Sve one sitnice koje čovjek gura pod tepih jer mu je lakše vjerovati nego sumnjati.
Kad su otišli, dugo sam sjedio sam u dvorištu. Roštilj se ugasio. Ostao je samo miris dima i hladno meso na pladnju.
Jadranka je sjela kraj mene i rekla:
“Znam da sam te izdala. Nemam se čim opravdati.”
Samo sam pitao:
“Jesi li se ikad pitala kako bi tebi bilo da netko tako priča o tvojoj majci?”
Zaplakala je. Prvi put iskreno, čini mi se. Ali ni te suze nisu mogle odmah zalijepiti ono što je puklo.
Od tada je prošlo četiri mjeseca. Mirsad se javio nekoliko puta. Nisam odgovorio. Jadranka i ja pokušavamo dalje, polako, nespretno, nekad dobro, nekad nikako. Ima dana kad je pogledam i vidim svoju ženu. Ima dana kad opet čujem onaj njen glas iz kuhinje i sve mi se vrati.
Najviše me ne boli kuća, ni zavjese, ni stolnjak. Boli me što sam mislio da su ljudi koji sjede za mojim stolom na mojoj strani.
Je li prijateljstvo stvarno gotovo onog trenutka kad prvi put čuješ što netko misli o tebi bez uljepšavanja? I može li se povjerenje vratiti kad jednom čuješ istinu koju nisi trebao čuti?