Kad su svi nestali, ja sam ostala uz brata — a kad je ozdravio, vratili su se kao da ništa nije bilo
“Halo? Jeste li vi sestra od Mirze?”
Sjedila sam u kuhinji, u staroj trenirci, rezala luk za večeru kad mi je to rekao muški glas. U sekundi mi je nož ispao iz ruke. Nakon toga pamtim samo riječi: prometna, teške ozljede, hitno, bolnica.
Kad sam dotrčala u KBC, vidjela sam ga kroz staklo. Cijevi, zavoji, lice natečeno da ga jedva prepoznaš. Moj mlađi brat, koji je još jučer galamio da će napokon skupiti novac za auto, ležao je nepomično kao dijete. Doktor je pričao nešto o zdjelici, nozi, unutarnjim ozljedama. Ja sam klimala glavom, a nisam čula pola.
Mama je stigla tek pred jutro. Tata nije ni došao taj dan.
“Nije mu dobro sa srcem, znaš i sama”, rekla je mama tiho, skidajući maramu i izbjegavajući me pogledati.
Gledala sam je i samo pitala:
“A meni je dobro?”
Ništa nije rekla.
Od tog dana, sve je palo na mene. Doslovno sve. Potpisivanje papira, razgovori s doktorima, nošenje nalaza od jednog šaltera do drugog, čekanje po hodnicima koji smrde na varikinu i umor. Kad su ga prebacili na rehabilitaciju, ustajala sam u pet da stignem na autobus, pa poslije ravno na posao, pa opet njemu. Navečer bih došla kući i sjedila u mraku jer nisam imala snage ni upaliti televizor.
Mirza je prvih tjedana bio polusvjestan, pa ljut, pa slomljen.
“Nemoj me gledat tako”, promrmljao mi je jednom kad sam mu pomagala da sjedne.
“Kako?”
“Kao da sam gotov. Nisam još gotov.”
“Nisi”, rekla sam, a izašla sam u wc i plakala pet minuta u rukav.
Roditelje sam zvala stalno. Ne jednom, ne dvaput. Stalno.
“Mama, treba netko s njim na kontroli u četvrtak, ja ne mogu izostat opet s posla.”
“Joj, kćeri, znaš da imam tlak ovih dana. Baš mi nije dobro.”
“Tata, možeš li barem otići predati zahtjev za invalidninu? Samo da ne propustimo rok.”
“Ne razumijem se ja u te papire, ti to bolje znaš.”
Tetka Amira je rekla da čuva unuke. Stric Hasan da radi dvokratno. Rodica Selma da nema auto. Svatko je imao nešto. Uvijek nešto.
A ja sam imala Mirzu koji nije mogao sam do wc-a.
Najteže mi je bilo kad su krenuli papiri za pomoćni alat i privremenu invalidninu. Tko je to prošao, zna o čemu pričam. Jedan papir fali, vrate te. Pečat nije na pravom mjestu, vrate te. “Dođite sutra.” Sutra. Prekosutra. Drugi tjedan. Kao da ljudi nemaju raspadnut život i ovako.
Jedan dan sam stajala u redu skoro tri sata, pa me službenica pogledala preko naočala i rekla:
“Fali vam potvrda obiteljskog liječnika.”
“Ali rekli su mi da ne treba.”
Slegnula je ramenima.
I ja sam tu, pred punim hodnikom, samo sjela na klupu i počela plakati. Onako glupo, od muke. Prišla mi je neka žena i dala maramicu. Moja rođena obitelj nije bila tu, ali nepoznata žena jest. Eto ti života.
Kod kuće je bilo još gore. Mama bi me zvala i pitala:
“Kako je Mirza?”
A ja bih rekla:
“Dođi pa vidi.”
Uvijek bi nastala tišina. Ona teška, ljepljiva.
Jednom sam pukla. Mirza je imao temperaturu, noć prije nisam spavala, a tata me nazvao da pita jesmo li predali neke papire jer ga je zanimalo koliku će pomoć dobiti.
“Sad te zanima novac?”
“Nemoj tako razgovarat sa mnom, ja sam ti otac.”
“A gdje si bio kad sam ga sama nosila niz stepenice na snimanje? Gdje si bio kad sam molila da netko sjedne s njim dva sata da se otuširam i naspavam? Gdje si bio?”
Šutio je. Samo je disao u slušalicu.
Onda je rekao:
“Pretjeruješ. Nismo ga ostavili.”
Tu me nešto presjeklo. Jer jesu. Baš jesu.
Mjeseci su prolazili sporo, nikako. Mirza je učio opet hodati bez pomagla. Bio je tvrdoglav, ponekad bezobrazan od boli, ali je gurao. Kad je prvi put sam napravio nekoliko koraka po stanu, uhvatio se za dovratak i rekao:
“Sejo, vidi me.”
Ja sam se smijala i plakala u isto vrijeme.
I onda, kad je najgore prošlo, kad je opet mogao van, kad je počeo piti kavu s rajom i vraćati se sebi… pojavili su se svi.
Mama s pitom. Tata s pričom kako je “od početka znao da je Mirza borac”. Tetka Amira sa suzama. Stric Hasan s glasnim uzdahom i tapšanjem po ramenu. Kao da su odradili smjene uz njegov krevet, a ne ja.
Sjedila sam za stolom i gledala ih. Mirza se smješkao, bio je sretan što ih vidi. I neka je. Nisam mu htjela uzeti to. Ali meni je u grlu stajalo sve ono što nisam izgovorila dok sam sama vukla kese, nalaze, kolica, strah, dugove i umor.
Mama me poslije uhvatila za ruku u kuhinji.
“Nemoj više biti tako hladna. Sad je, hvala Bogu, sve dobro.”
Povukla sam ruku.
“Nije sve dobro. Mirza je dobro. To nije isto.”
Pogledala me kao da sam je uvrijedila bez razloga. Možda ona stvarno sebi to tako posloži, da lakše spava. Ja ne mogu. Koliko god pokušavala, ne mogu zaboraviti tko se nije javljao, tko nije došao, tko je uvijek imao neki izgovor taman kad je trebalo samo sjesti u auto i biti čovjek.
Brat mi je danas dobro. Hoda, radi pomalo, smije se opet onim svojim glupim forama. Zbog njega bih sve ponovila. Bez razmišljanja.
Ali obitelj više ne gledam istim očima. Neke stvari se ne raspadnu od jedne svađe, nego od tišine kad ti najviše treba netko tvoj.
Je li previše što to ne mogu oprostiti? Ili bi svatko tko je jednom ostao sam u najgorem, poslije isto ovako gledao ljude koje je zvao svojima?