Na moru sam konačno rekla dosta: svekrva i šogorica su mi htjele voditi djecu, brak i svaki moj dan
“Neće oni paštetu za doručak, djeci treba nešto konkretno. Daj, pomakni se, ja ću.”
Svekrva Mara već je stajala kraj štednjaka u svojoj kućnoj haljini, s onim stisnutim usnama koje su mi govorile više od riječi. Šogorica Ivana sjedila je za stolom, ljuštila breskvu i samo me pogledala preko naočala.
“Kod nas se zna red”, rekla je tiho, ali taman dovoljno glasno da čujem. “Nije ovo hotel.”
Stajala sam bosa na hladnim pločicama apartmana u Crikvenici, s nožem u ruci i knedlom u grlu. Djeca su bila za stolom. Luka je šutio. Ema je mrvila kruh prstima i gledala u mene onim svojim očima kad osjeti da nešto nije dobro.
A moj muž Goran? On je izašao po kruh. Uvijek bi baš tada negdje izašao.
Taj godišnji odmor trebao je biti odmor. Deset dana mora, djece, malo mira. Tako mi je Goran rekao. “Mama će biti dole, i Ivana s malim, bit će lakše, svi zajedno, djeca će uživati.” Ja sam već u autu osjetila onu nelagodu, ali sam šutjela. Rekla sam sebi, izdrži, zbog djece, zbog mira, zbog njega.
Prvi dan su mi objasnile kad se ide na plažu.
Drugi dan što djeca smiju jesti.
Treći dan kako se slažu ručnici, kad se pali klima i zašto nije dobro da Ema zaspi popodne jer će “razmaziti ritam”.
“Nemoj joj stalno popuštati”, govorila je Mara. “Poslije ćeš kukati.”
“I Luka ti je preosjetljiv”, ubacila bi Ivana. “Mora biti čvršći, muško je.”
Sve je bilo sitno, svakodnevno, glupo skoro. Ali kap po kap, čovjek se raspadne. Ako odvedem djecu na sladoled prije ručka, problem. Ako kažem da ćemo jedno popodne ostati sami i prošetati rivom, uvreda. Ako pustim Luki da ne jede blitvu jer mu se gadi, ja sam nedosljedna. Ako Ema zaspi meni u krilu, odmah komentari kako ih “vežem uz skute”.
A najgore je bilo to što su sve govorile kao da pomažu. S osmijehom. S onim otrovom koji ne možeš odmah ni uhvatiti.
Jedno popodne, na plaži, Ema je prolila sok po ručniku. Ništa strašno. Dijete od pet godina. Mara je uzdahnula tako glasno da su se ljudi okrenuli.
“Bože dragi, pa zar je nitko nije naučio da sjedi mirno?”
Ema se sledila. Donja usna joj je zadrhtala.
“Bako, nisam namjerno”, rekla je jedva čujno.
Ivana se nasmijala. “Ma pusti, mala je, ali netko je mora učiti redu.”
Tad sam pogledala Luku. Nije ni podigao glavu. Samo je kopao po pijesku i brzo disao. On tako diše kad ga uhvati nervoza.
U meni je nešto puklo. Ne naglo, više kao kad previše puta saviješ istu žicu.
Navečer sam rekla Goranu da ovako više ne mogu.
Sjedili smo na balkonu, čuo se televizor iz dnevne i mirisala je frigana riba iz susjednog apartmana.
“Pretjeruješ”, rekao je, ne gledajući me. “Znaš kakva je mama. Samo hoće red.”
“A ja što hoću? Zna li itko to?” pitala sam ga. “Jesi li vidio Emu danas? Jesi li vidio Luku?”
On je šutio par sekundi, pa slegnuo ramenima. To me boljelo više od ičega.
“Nemoj sad praviti dramu na odmoru.”
Drama. Naravno. Kad god žena više ne može gutati, to je drama.
Sutradan ujutro Mara je opet krenula. Rekla je da djecu neću voditi u akvarij jer je “glupost bacati pare” kad imaju more pred nosom. Ivana je dodala da bi bilo pametnije da ostanemo svi zajedno na plaži, “kao obitelj”.
Pogledala sam djecu. Ema je odmah spustila pogled. Luka je tiho rekao: “Mama, možemo li ipak ići?”
I tada sam ustala.
Ruke su mi se tresle, iskreno. Srce mi je lupalo kao ludo. Ali glas mi je bio miran.
“Slušajte me obje. Danas ja vodim svoju djecu u akvarij. Sutra ćemo možda na plažu, možda u šetnju, možda ćemo jesti pomfrit prije ručka ako ja tako odlučim. To su moja djeca. Ja sam im majka. Ne tražim dopuštenje ni za obrok ni za raspored dana.”
Mara je problijedjela.
“Kako ti to sa mnom razgovaraš?”
“Normalno”, rekla sam. “Prvi put normalno. Samo što vi niste navikle da nešto kažem.”
Ivana je odmah skočila.
“Nezahvalna si. Dođeš ovdje, sve ti je servirano, a ti glumiš gazdaricu.”
“Ne glumim”, odgovorila sam. “Jesam gazdarica svog vremena i majka svoje djece. To vam smeta.”
Mara je tresnula kuhačom o sudoper. “Dok si pod mojim krovom, poštovat ćeš moja pravila.”
Tu je ušao Goran. Naravno baš tada. Pogledao je mene, pa njih dvije, pa djecu koja su stajala kao ukopana.
“Onda ćemo otići”, rekla sam prije nego što je on stigao išta izgovoriti.
Tišina. Ona teška, ljepljiva.
“Molim?” promucao je Goran.
“Otići ćemo. Danas. Ako ne može proći deset dana bez ponižavanja i komandiranja, ne moramo ostati ni sat više.”
Iskreno, ni sama nisam znala imam li snage za to. Ali kad sam vidjela kako me Ema prvi put tog tjedna pogledala s olakšanjem, znala sam da nema natrag.
Goran se dugo nije micao. Onda je samo rekao: “Djeco, idite se obući.”
Mara je krenula plakati, Ivana gunđati kako sam rasturila obitelj zbog svog ega. Bilo je svega. Optužbi, šutnje, pakiranja u nervozi. Goran mi u autu nije govorio skoro sat vremena.
Ali djeca jesu.
Ema je zaspala s glavom u mom krilu čim smo krenuli.
Luka je pitao: “Mama, jesmo li sad nešto skrivili?”
Tad sam se rasplakala, onako ružno, iz stomaka.
“Niste, ljubavi. Samo više neću dati da itko pravi da jesmo.”
Poslije se mnogo toga promijenilo. Ne preko noći. Mara se durila mjesecima. Ivana je pričala rodbini da sam teška i bahata. Goran i ja smo imali najgore svađe u braku, jer sam mu prvi put rekla da njegovo izbjegavanje nije mir nego kukavičluk. To ga je presjeklo. Mene isto, ako ću pošteno.
Ali otad, kad dođemo, ne ostajemo deset dana. Uzmemo svoj smještaj. Djeca imaju svoj ritam. Ako netko počne prelaziti granicu, ja je sad izgovorim naglas. Bez drhtanja. Dobro, nekad ipak s drhtanjem, ali izgovorim.
I znate što? Više me nije strah da ću ispasti loša snaha. Više me strah da bi moja djeca mogla odrasti misleći da se ljubav dokazuje šutnjom i gutanjem.
Koliko dugo žena mora biti “dobra” da bi je netko konačno pustio da diše? I jeste li i vi jednom morali postati “bezobrazni” samo da sačuvate mir u svojoj kući?