Susjeda mi je šapatom srušila brak: uhvatila sam muža s drugom ženom u našem stanu i više ne znam trebam li ostati zbog kćeri
“Selma, izvini što te zaustavljam, ali ja ovo više ne mogu držati u sebi.”
Stajala sam na pola stepenica s vrećicom iz Konzuma u jednoj ruci i ključevima u drugoj. Susjeda Kata me gledala nekako čudno, kao da joj je neugodno, ali ipak odlučna. Srce mi je odmah propalo u stomak.
“Šta je bilo?”
Spustila je glas.
“Viđam ti neku ženu. Kod vas. Par puta je ušla u stan dok si ti na poslu. Nisam htjela da se miješam, majke mi, ali… nije mi dalo mira.”
Prvo sam se nasmijala. Onako glupo, na silu.
“Ma kakva žena, Kata. Vjerojatno si nešto pobrkala.”
Ali nisam vjerovala ni sama sebi dok sam to govorila.
Moj muž Emir tad je već mjesecima imao neka objašnjenja za sve. Radi prekovremeno. Umoran je. Nije do priče. Ne da mu se nigdje. Telefon je nosio i u kupatilo. Noću bi okretao ekran prema dolje. Kad bih ga nešto pitala, odmah bi se naljutio.
I opet sam, kao budala, sve gutala. Zbog djeteta. Zbog mira u kući. Zbog onog “ma proći će”.
Te večeri sam ga čekala u kuhinji. Na stolu grah, salata i ona teška tišina od koje te zabole uši.
“Emire, Kata mi je danas rekla da viđa neku ženu kod nas u stanu.”
Nije ni trepnuo. Samo je spustio ključeve i slegnuo ramenima.
“Kata? Ona s trećeg? Ma ona gleda ko ulazi, ko izlazi, od toga živi. Žena je pobrkala.”
“Kaže da ju je vidjela više puta.”
Tad je već podigao ton.
“Pa dobro, hoćeš li vjerovati meni ili ženi koja viri kroz špijunku? Jesi ti normalna, Selma?”
To “jesi ti normalna” me presjeklo više nego da je opsovao.
Moja kćerka Una je sjedila u dnevnom i crtala. Čula je glasove pa je provirila.
“Mama?”
Odmah sam ušutjela. Nasmiješila sam joj se na silu i rekla da nije ništa.
A bilo je sve.
Narednih dana sam samu sebe ubjeđivala da je Kata stvarno pogriješila. Onda bih se sjetila sitnica. Miris ženskog parfema u hodniku. Dvije čaše u sudoperu kad ja cijeli dan nisam bila kući. Jednom sam našla dugačku plavu vlas na jastuku. Ja sam crnka. Nisam luda, valjda znam kakva sam.
Opet sam ga pitala.
“Ako postoji druga, reci mi. Nemoj da me praviš budalom.”
Emir je tresnuo daljinski o stol.
“Nema druge žene! Koliko puta da ti ponovim? Ti si postala paranoična.”
Paranoična. Ta riječ me pratila cijelu noć.
Sutradan sam na poslu pogriješila obračun, šefica me gledala ispod oka, a meni su ruke drhtale. Radim u apoteci, moram biti sabrana, a ja sam jedva disala. Nazvala sam Katu na pauzi.
“Ako je opet vidiš, molim te javi mi odmah.”
Javila je već dva dana poslije.
“Selma, tu je. Sad je ušla.”
Ne znam kako sam sišla niz one stepenice na poslu, kako sam sjela u auto, kako sam prošla kroz gužvu. Samo se sjećam da mi je u glavi lupalo i da sam molila Boga da sam ispala glupača, da je stvarno neka zabuna.
Kad sam otključala vrata, prvo sam čula smijeh.
Ženski.
Onaj opušteni, domaći smijeh koji ne pripada gostu.
Ušla sam u dnevni boravak i vidjela ženske cipele kraj kauča. Crvene. Jeftine, ali upadljive. Onda sam čula Emirin glas iz spavaće sobe.
“Ma ne brini, neće ona još sat vremena.”
Ne znam odakle mi snaga, ali otvorila sam vrata.
Emir je stajao u potkošulji, skamenjen. Na mom krevetu sjedila je žena, možda koju godinu mlađa od mene, razmazane šminke, zgrabila deku da se pokrije. Gledala me kao da sam ja uljez.
“Selma, čekaj…”
“Ne izgovaraj mi ime.”
Glas mi je bio tih. Čudan. Kao da ne dolazi iz mene.
Ona je počela skupljati stvari, ruke su joj drhtale.
“Ja nisam znala da ćeš doći…”
Okrenula sam se prema njoj.
“Izlazi. Odmah.”
Emir je prišao korak bliže.
“Saslušaj me, molim te, nije kako izgleda.”
Tad sam prvi put u životu ošamarila nekoga. Nisam planirala. Samo se desilo. Zvuk je pukao po sobi, a meni su se noge odsjekle.
“U našem krevetu mi govoriš da nije kako izgleda?”
Počela sam plakati tek kad su se vrata za njom zatvorila. Ne ono tiho, dostojanstveno. Nego ružno, iz stomaka, kao da iz mene izlazi sve što sam godinama trpila i prešućivala.
Emir je ponavljao da je to trajalo kratko, da mu ništa nije značila, da je pogriješio, da misli na Unu, na obitelj, na godine iza nas. A meni je samo odzvanjalo ono: “neće ona još sat vremena”.
Ne žena. Ne supruga. Ona.
Tu noć nisam spavala. Gledala sam Unu kako spava u svojoj sobi, raširena preko jastuka, mirna, sigurna da su joj mama i tata tu. I tu sam se slomila najviše. Jer mene više nije bilo tamo gdje sam mislila da jesam. Naš dom mi je odjednom postao tuđ.
Od tog dana Emir se trudi. Kupuje cvijeće. Kuha kafu. Govori da će ići na bračno savjetovanje, da će prekinuti svaki kontakt s njom, da je bio idiot. Možda i jeste. Ali šta ja da radim s ovom slikom u glavi? Šta da radim s činjenicom da je lagao gledajući me ravno u oči, pa me još pravio ludom?
Najgore je što Una ništa ne razumije, a osjeti sve. Pita me zašto više ne sjedimo svi zajedno. Pita zašto tata spava u dnevnom. Gleda me svojim velikim očima, a ja nemam odgovor koji ne lomi dijete.
Voljela sam tog čovjeka. Baš jesam. Gradili smo stan na kredit, kupovali namještaj na rate, brojali sitno pred kraj mjeseca, smijali se glupostima, planirali more u Neumu kad skupimo dovoljno. Nije ovo bio neki film. Bio je običan život. Valjda zato ovako boli.
Sad sam između dvije vatre. Ako ostanem, bojim se da ću svaki put kad legnem u krevet osjetiti gađenje i poniženje. Ako odem, razbijam obitelj i vodim dijete kroz ono čega sam se cijeli život bojala.
Je li veći grijeh ostati bez povjerenja ili otići bez garancije da ću moći sama sve iznijeti? I recite mi iskreno, može li se poslije ovoga išta stvarno zakrpiti, ili samo naučiš živjeti s pukotinom koja se stalno vidi?