Kad su mi u KBC-u rekli da biram koje će moje dijete živjeti, srce mi je pucalo jače od urođene mane s kojom sam rođena
“Gospođo Amra, morate razumjeti da ovo nije obična trudnoća.”
Liječnik je spustio nalaz na stol, a ja sam gledala u njegova usta i jedva disala. U ordinaciji KBC-a Rebro bilo je prevruće, ili se meni samo mantao svijet. Vedran je sjedio kraj mene i stezao mi koljeno toliko jako da me boljelo.
“Imate urođenu srčanu manu. Nosite trojke. Vaše srce je već sada pod opterećenjem koje jedva podnosi. Preporuka tima je redukcija plodova.”
Redukcija plodova.
Taj izraz me prerezao. Kao da nisu govorili o mojoj djeci nego o nekoj medicinskoj tablici, nečemu što se precrta pa ideš dalje.
“Ne mogu to”, šapnula sam.
Liječnik je uzdahnuo. Nije bio grub, to me možda najviše i slomilo. Bio je smiren. Umoran. Kao čovjek koji je takve razgovore vodio sto puta.
“Ako ne učinite zahvat, riskirate vlastiti život. A riskirate i prijevremeni porod, teške komplikacije i za djecu.”
Vedran je prvi put progovorio.
“Amra, hajde da saslušamo do kraja.”
Okrenula sam se prema njemu kao oparena.
“Ti bi pristao? Ti bi birao?”
Nije odgovorio. Samo je spustio pogled.
Tu je počelo ono najgore. Ne trudnoća. Ne mučnine. Ne gušenje noću. Nego tišina između mene i čovjeka s kojim sam do jučer dijelila sve.
Rođena sam sa srčanim defektom. Odmalena sam znala što znači čuvati se. Ne trčati previše. Ne uzbuđivati se. Kontrole, pregledi, tablete. Mama Jasna me pazila kao kap vode na dlanu, a babo Mirsad je uvijek govorio: “Samo ti živi, dijete, sve ostalo ćemo lako.”
Ali život nikad ne pita jesi li spreman.
Kad sam saznala da sam trudna, plakala sam od sreće. Kad su rekli da su trojke, smijala sam se i tresla u isto vrijeme. Vedran me zagrlio na parkingu i rekao: “Mi nismo normalni, ali ovo je naše čudo.”
Dva tjedna kasnije već smo sjedili pred konzilijem i slušali kako to čudo može postati sprovod.
Kod kuće je krenuo pakao. Mama je plakala i molila me da slušam liječnike.
“Amra, nije grijeh spasiti sebe da bi spasila ono što možeš.”
Svekrva Ruža je bila još gora. Ona je to rekla hladno, kao da govori o zimnici.
“Ako umreš, tko će toj djeci trebati? Mrtva mati nikome ne koristi.”
Ja sam tada ustala od stola tako naglo da mi se zamračilo pred očima.
“Nemojte više o mojoj djeci kao da su višak!”
Vedran je šutio. Ta njegova šutnja me izluđivala. Navečer sam ga pitala u kuhinji, dok je svjetlo od nape padalo po njegovom umornom licu:
“Reci mi istinu. Misliš li da sam sebična?”
Dugo je vrtio čašu u rukama.
“Mislim da se bojim da ću te izgubiti.”
To me dotuklo više nego da je vikao.
Trudnoća je bila rat iscrpljivanja. Od petog mjeseca nisam mogla do WC-a bez lupanja srca. Noge su mi otekle toliko da nisam mogla obuti ni stare tenisice. Spavala sam polusjedeći. Noću bih osluškivala vlastiti puls i pitala se hoću li dočekati jutro.
Jednom sam se srušila u kupaonici. Sjećam se hladnih pločica i Vedranovog glasa koji puca: “Amra! Amra, otvori oči!”
U bolnici su me zadržali. Monitori, infuzije, miris antiseptika, žene koje stenju iza zavjese. A ja između svega toga sa stomakom kao planina i srcem koje više nije moje, nego neka umorna pumpa koja radi preko svake mjere.
Liječnica, doktorica Sanela, sjela je kraj kreveta i tiho rekla:
“Još uvijek možemo pokušati nešto da smanjimo rizik.”
Odmah samnula glavom. Nisam joj dala ni da završi.
“Ne. Prekasno je. Ne mogu.”
Pogledala me dugo. Ne osuđujući. To je bilo najteže podnijeti.
Porod je došao prerano i prekasno u isto vrijeme. U trideset i drugom tjednu krenuli su bolovi, a moje srce je već bilo na rubu. U sali je bilo previše ljudi, previše svjetla, previše naredbi. Netko je rekao da mi tlak pada. Netko da gubim ritam. Čula sam samo djeliće.
“Pripremite…”
“Odmah anesteziologa!”
“Amra, ostanite s nama, čujete li me?”
Čula sam plač. Jedan. Pa drugi. Pa treći.
Onda ništa.
Probudila sam se na intenzivnoj. Cijev u grlu. Ruke teške. Vedranove oči crvene kao da nije spavao deset dana. Kad me vidio da sam otvorila oči, počeo je plakati. On, koji skoro nikad ne plače.
“Tu si”, ponavljao je. “Amra, tu si. Djeca su živa. Sva tri su živa.”
I jesu. Naša Lejla, naš Tarik i mali Noa. Sitni, priključeni na aparate, krhki kao ptići. Kad sam ih prvi put vidjela kroz staklo, srce me boljelo jače nego nakon operacije.
Ali moj oporavak nije bio priča sa sretnim krajem kakav ljudi vole čuti. Dobila sam teško zatajenje srca nakon poroda. Mjesecima nisam mogla sama držati sve troje. Penjanje na drugi kat bilo je kao uspon na planinu. Ostale su mi aritmije, gušenja, terapija od jutra do mraka. I strah. Taj odvratni strah da ću jedne noći samo stati.
Najgore je došlo kasnije, kad su svi prestali donositi pite i pitati kako smo. Ostali smo sami, s kreditom, pelenama, kontrolama i mojom krivnjom koja se zavukla u svaki kut stana.
Kad Tarik dobije temperaturu, ja odmah pomislim: je li ovo zato što sam bila tvrdoglava? Kad Lejla zaspi na meni, ja osjetim zahvalnost i užas zajedno. Kad Noa trči prema meni, a ja nemam zraka podići ga, dođe mi da vrištim.
Jedne noći sam rekla Vedranu:
“Da sam umrla, ti bi me mrzio.”
On je dugo šutio, pa sjeo kraj mene na krevet.
“Ne bih te mrzio. Ali bih te pitao zašto si mislila da sve moraš nositi sama.”
To me još drži. Jer istina je. Nisam samo riskirala sebe. Riskirala sam i njihovu majku. To sad živim svaki dan, u tabletama, pregledima, umoru i ljubavi koja boli.
Volim svoju djecu više od svega. Zbog njih bih opet prošla pakao. A opet, kad ostanem sama i kad srce krene preskakati, pitam se jesam li bila hrabra ili luda.
Što biste vi učinili na mom mjestu? I može li majka sebi ikad oprostiti odluku zbog koje su joj djeca živa, a ona više nikad nije ista?