Izbacila sam tetka i tetu na Badnjak, a mama mi dva tjedna nije htjela ni riječ reći
“Je l’ ovo pršut bio 40 eura kilo ili ste našli još skuplji?” rekao je tetak Željko čim je sjeo za stol, onako glasno da svi čuju, pa se kiselo nasmijao i natočio sebi vino kao da je u svojoj kući.
Ja sam stajala kod borа s lampicama koje su treperile kao lude i već me steglo u prsima. Mama, Sanela, donijela je ribu na stol, sva zajapurena od pećnice, s onim istim osmijehom koji svake godine navuče kad pokušava spasiti večer koja još nije ni počela.
“Ma pusti, Željko, Badnjak je”, tiho je rekla.
Teta Mirjana je uzela zalogaj, spustila vilicu i odmah krenula:
“Dobar je ručak, nego malo je suho. Ali dobro, znam ja da se ti umoriš.”
To njezino “dobro” boljelo je više od otvorene uvrede. Uvijek isto. Uvijek taj ton. Kao da mama cijeli dan leti po stanu, kuha, čisti, reže kolače, pegla stolnjak, pa na kraju još mora dobiti ocjenu.
Tata, Damir, sjedio je sa strane i šutio. Popio je prvu kavu još prije podne, drugu je već miješao s malo rakije, kao i svake godine kad bi osjetio da ide naopako. To njegovo šutanje me nekad više boljelo od njihovih riječi.
Djeca su bila u dnevnoj, moji sestrići i moj mali brat Armin, vrtjeli su se oko poklona i smijali. Onda je Željko, naravno, morao ubosti i tu.
“Vi ste stvarno prestrogi s tim djetetom”, rekao je pokazujući glavom prema Arminu. “Mali ne smije ni sok popit bez dozvole. Poslije se čudite što djeca lažu.”
Mama je spustila zdjelu na stol malo jače nego što je htjela. Čula sam taj zvuk. Onaj tupi udarac keramike kad čovjek više nema snage ni za nježnost.
“Nije baš tako”, rekla je.
Mirjana ju je pogledala od glave do pete i otpuhnula.
“Ma pusti, Sanela, ti si uvijek sve preozbiljno shvaćala. Treba malo opuštenije. I iskreno, manje bi se živcirala da malo pripaziš i na sebe.”
Nastala je ona tišina koju osjetiš u zubima. Gledala sam mamu. Nije ništa rekla. Samo je rukom nesvjesno povukla pregaču preko trbuha.
I tu sam pukla.
“Dosta”, rekla sam, ali ne glasno. Više promuklo.
Nitko me nije ni pogledao kako treba, kao da sam rekla nešto usput.
Onda sam ponovila.
“Ne, stvarno. Dosta više. Svake godine isto radite. Dođete ovdje, jedete, komentirate cijene, hranu, odgoj, mamu… Ako vam ništa ne valja, idite kući.”
Mirjana je zinula.
“Molim?”
“Čula si. Idite kući. Sad.”
Željko je spustio čašu i zacrvenio se u sekundi.
“Kako se ti meni obraćaš? Ujak sam ti.”
“Pa se tako i ponašaj”, rekla sam. Ruke su mi se tresle, srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam više mogla stati. “Mama se ubija cijeli dan da sve bude lijepo, a vi je svake godine rasplačete. I svi šutimo kao budale da se ne zamjerimo. E pa ja više neću.”
Tata je promrmljao: “Smiri se, Lejla…”
Ali kasno.
Mirjana je već krenula plakati, onako naglo, glasno, s maramicom na oči.
“Bože sačuvaj, kakvu ste vi djecu odgojili. Bezobrazluk na Badnjak.”
“Na Badnjak ste baš vi našli vrijeđati ženu u njezinoj kući”, rekla sam.
Mama se tada okrenula prema meni, blijeda kao zid.
“Lejla, dosta. Ne kvari večer.”
To me zaboljelo više nego sve ostalo. Kvari večer? Kao da je večer pokvarena tek kad sam ja progovorila, a ne kad je nju netko ponizio pred vlastitom djecom.
Željko je obukao jaknu uz onu svoju uvrijeđenu šutnju. Mirjana je i dalje jecala i govorila da ovo neće zaboraviti. Na izlazu je Željko rekao tati:
“Neka ti je na čast.”
Tata nije rekao ništa. Samo je gledao u pod.
Kad su vrata zalupila, u stanu je ostao neki čudan mir. Djeca su šutjela. Bor je i dalje svijetlio. Iz kuhinje se širio miris bakalara, kolača i nečeg izgorenog na dnu pećnice.
Mama je pokupila tanjure i odnijela ih u sudoper. Pošla sam za njom.
Plakala je tiho, kao da se i za to ispričava.
“Zašto meni govoriš da sam pokvarila večer?” pitala sam.
Nije me ni pogledala.
“Zato što se neke stvari ne rade tako.”
“A kako se rade, mama? Još deset godina da ih trpimo?”
Nije odgovorila. Samo je prala već čiste ruke pod mlazom vode.
Nakon toga sa mnom nije razgovarala skoro dva tjedna. U kući je pričala s Arminom, s tatom, o ručku, o računima, o svemu. Samo ne sa mnom. To je bila kazna koju nisam očekivala. U jednom trenutku sam stvarno pomislila da sam možda pretjerala.
A onda je u obiteljsku WhatsApp grupu stigla poruka od Mirjane.
“Današnja omladina je bezobzirna i nema ni mrvu poštovanja prema starijima. Sramota kako se vraća dobrota.”
Gledala sam tu poruku i tresla se od bijesa. Kakva dobrota? Dolazak jednom godišnje da nam zagorčaju blagdan pa onda glume žrtve?
Nisam odgovorila. Nitko nije. Samo je jedna rodica poslala srce Mirjani, valjda reda radi.
Treći tjedan mama je napokon sjela kraj mene u kuhinji. Bez uvoda. Bez isprike.
“Nisam ljuta jer si ih izbacila”, rekla je. “Ljuta sam jer si rekla naglas ono što ja nisam imala hrabrosti godinama.”
Nisam znala što da kažem. Samo sam je gledala.
“I stid me toga”, dodala je i oči su joj se napunile suzama.
Tad sam prvi put shvatila da nisam branila samo nju. Branila sam i onaj dio nje koji se godinama smanjivao da bi drugima bilo ugodno.
Od tada nisu dolazili kod nas za Badnjak. Odnosi su hladniji, da. Na svadbama i sprovodima se pozdravimo, razmijenimo dvije prazne rečenice i to je to. Mama ponekad kaže da joj je žao što je tako ispalo. Ja kažem da je i meni žao, ali ne zbog istine, nego što je morala puknuti baš tako.
Ipak, otkad njih nema, na Badnjak više nitko ne ocjenjuje hranu, ne broji tuđe novce i ne dira gdje najviše boli. Mama se ne rasplače u kuhinji. Tata popije jednu kavu, ne dvije. I kuća diše nekako mirnije.
Možda sam mogla mekše. Možda sam trebala pričekati. Ali koliko puta čovjek treba gledati istu nepravdu da bi napokon rekao dosta?
Recite mi iskreno, bih li trebala šutjeti samo zato što su stariji, ili dom stvarno mora biti sigurno mjesto, pa makar se pola rodbine naljutilo?