Godinama sam iz svoje mirovine spašavala sina i snahu, a kad je stigla vijest o još jednoj bebi, shvatila sam da više nemam što dati osim vlastitog zdravlja
„Mama, nemoj sad odmah vikati, molim te…“ rekla je Ivana i spustila pogled na stolnjak koji sam krpala još prošle zime.
U ruci sam držala račun iz ljekarne i sitniš koji mi je ostao do kraja tjedna. Marko je stajao kraj prozora, sav ukočen, kao da će ga zid progutati ako se dovoljno stisne. A onda je ona tiho rekla:
„Trudna sam.“
Ne znam što me više presjeklo. Ta jedna rečenica ili to što sam u istom trenutku znala da će opet gledati u mene.
Sjela sam bez riječi. Koljena su mi klecnula, a srce počelo lupati kao ludo. U kuhinji je mirisalo na zapršku, ručak za unuke bio je skoro gotov, a meni se odjednom sve smučilo.
„Kako?“ izletjelo mi je, glupo i besmisleno.
Ivana je odmahnula glavom.
„Nemoj tako, molim vas… i meni je teško.“
Marko je tek tad progovorio.
„Snaći ćemo se.“
Pogledala sam ga i nasmijala se onim gorkim, ružnim smijehom koji dođe kad čovjek više nema snage ni za suze.
„A kako ste se dosad snašli, sine?“
Tišina. Ona teška, sramotna.
Godinama ih ja „spašavam“. Od svoje mirovine. Mirovina mi nije velika, taman da platim režije, lijekove za tlak i šećer i da imam za neku skromnu hranu. Ali gotovo svakog mjeseca Marko zove.
„Mama, samo ovaj put.“
„Mama, rata kredita je zapela.“
„Mama, djeci treba za ekskurziju.“
„Mama, vrtić kasni.“
Uvijek samo ovaj put. A tih „ovaj put“ skupilo se toliko da više ni ne znam koliko sam puta preskočila meso, koliko puta nisam otišla doktoru privatno kad sam trebala, koliko sam zima provela u staroj jakni jer sam njima dala za režije.
I nisam davala zbog njih. Davala sam zbog Leone i Petra. Zbog njihovih ruksaka, papuča za školu, treninga, rođendana na koje nisu smjeli otići praznih ruku. Djeca nisu kriva. Nikad nisu bila kriva.
A Marko i Ivana… oni rade. Oboje rade. On vozi za jednu firmu u Sarajevu, stalno nervozan, stalno umoran. Ona radi u kozmetičkom salonu. Nisu bez prihoda. Ali kod njih novac curi kao voda kroz sito. Kredit za auto koji im nije trebao. Novi mobiteli na rate. Vikend kupovine u tržnom centru kad je frižider doma poluprazan. Djeci skupe tenisice, a struja pred isključenje.
Kad bih nešto rekla, Ivana bi se uvrijedila.
„Pa ne možemo živjeti kao sirotinja.“
Ja bih je gledala i mislila: kćeri draga, vi već živite kao sirotinja, samo to pokrivate sjajnim vrećicama iz dućana.
Jednom sam Marku otvoreno rekla:
„Sine, ne možeš svaki mjesec računati na mene.“
On je šutio, a onda prasnuo:
„A što da radim? Da pustim djecu gladnu?“
To me zaboljelo više nego da me ošamario.
„Nemoj mi to govoriti. Znaš dobro da ja zbog te djece ne spavam.“
Ali to je njihov način. Kad god pokušam postaviti granicu, ispadne da sam ja bez srca. Da ja okrećem leđa vlastitoj krvi. I tako popustim. Uvijek popustim.
Prije dva mjeseca digla sam i zadnju ušteđevinu. Onu što sam čuvala „za crne dane“. Smiješno. Crni dani su odavno kod mene za stolom, piju kavu i traže još.
Platila sam im zaostale rate, kupila unucima jakne i Ivani dala za trudničke vitamine čim sam saznala. A sebi? Sebi sam rekla da ću izdržati još malo. Samo da se oni stabiliziraju.
Ali stabilizacije nema. Samo nova rupa.
Prošli tjedan sam završila na hitnoj zbog pritiska. Doktor me pogledao i pitao živim li pod stresom. Skoro sam se nasmijala.
Kad sam se vratila kući, Marko je došao navečer. Sjeo je preko puta mene, vrtio ključeve u ruci kao dijete koje je nešto skrivilo.
„Mama, banka nas zove. Kasnimo opet.“
„Nemam više.“
Prvi put sam to rekla bez objašnjavanja.
On me pogledao kao da me ne prepoznaje.
„Kako nemaš?“
„Nema. Nemam, Marko. Ni novca ni snage.“
U tom trenutku Ivana je, onako trudna i natečena, počela plakati.
„Znači ostavit ćete nas sad kad nam je najteže?“
To „vi“ me probolo. Kao da sam neka tuđa žena, a ne baka koja im godinama drži kuću na leđima.
„A tko je mene držao?“ pitala sam tiho. „Kad sam ja noću brojala tablete da potraju do kraja mjeseca? Kad sam odustala od pregleda? Kad sam sebi gasila grijanje da vi možete platiti kredit za auto?“
Marko je udario dlanom o stol.
„Dobro, ne trebaš nam to nabijati na nos!“
Tad sam i ja planula.
„Treba! Jer ste se navikli da ja šutim i da dajem. Navikli ste da baka nema potrebe, da baka ne stari, da baka ne može umrijeti od brige. E pa mogu!“
Nakon toga nitko nije govorio. Samo se čulo kako u loncu vrije juha i kako Ivana jeca u maramicu.
Otišli su bez večere.
Cijelu noć nisam spavala. Gledala sam u strop i mislila na unuke. Na njihova lica kad dođu kod mene, gladni palačinki i pažnje. Na to malo dijete koje dolazi na svijet ni krivo ni dužno. I na sebe. Na svoje srce koje lupa sve jače, na ruke koje mi drhte kad otvaram novčanik, na strah da ću jednog dana pasti u stanu i da neće biti nikoga.
Volim ih. Sve ih volim. Ali zar ljubav znači da se moram do kraja potrošiti? Zar sam loša majka ako konačno kažem dosta?
Jučer sam Marku poslala poruku da ću i dalje kupovati unucima ono što treba za školu i da kod mene uvijek mogu jesti, ali novac na ruke više ne dam. Ako se naljute, neka se naljute. Ako me osude, neka.
Cijeli dan gledam u mobitel. Nije odgovorio.
Možda će tek sad naučiti. A možda će me zamrziti. Ne znam što više boli.
Recite mi iskreno, bih li bila okrutna ako ovaj put spasím sebe? Ili majka ostaje majka i onda kad je svi pomalo ogule do kosti?