Oprostio sam mladiću koji mi je na cesti oduzeo kćer, a zbog toga me vlastita obitelj skoro prestala gledati kao čovjeka
“Ti njega misliš primiti u kuću? Jesi li ti normalan, Ivice?” viknula je moja sestra Mirela tako glasno da je čaša pukla u sudoperu. Supruga Amra sjedila je za stolom, blijeda, s rukama u krilu, i nije me ni pogledala. A ja sam stajao nasred kuhinje, mokrih dlanova, i prvi put nakon sprovoda naše Lane znao da ako sada zašutim, izgubit ću i ono malo sebe što mi je ostalo.
Lana je imala sedamnaest. Vraćala se iz škole u Slavonskom Brodu, s ruksakom na jednom ramenu i onim svojim starim slušalicama koje su stalno šuškale. Prelazila je cestu na zeleno. Tako su rekli policija, kamere, svi. A onda je naišao Dino. Dvadeset i dvije godine. BMW od ujaka. Gas do kraja. Kažu 113 kroz grad.
Meni su javili dok sam bio na poslu u radionici. Samo su rekli: “Dođite hitno.” Kad sam stigao u bolnicu, Amra je sjedila na podu hodnika i udarala se šakama po nogama kao da će je fizička bol spasiti od one prave.
“Gdje je Lana?”
Nije mi odgovorila. Samo je zavrištala.
Taj zvuk mi je i danas u kostima.
Nakon sprovoda kuća nam se napunila ljudima. Kava, rakija, tišina, pa šapat. Svi su znali što bi oni napravili. Amrin brat Mirsad prvi je počeo.
“Takvi ne zaslužuju sud. Znaš ti dobro kako to kod nas ide. Dobit će dvije, tri godine, izaći će, opet sjesti u auto. A tvoje Lane nema.”
Klimali su glavama. Moji rođaci, njezini rođaci, susjedi. Kao da je osveta jedini jezik koji još razumijemo kad nas nešto ovako slomi.
I ja sam prvih dana mislio isto. Neću lagati. Ležao sam budan i zamišljao mu lice, sudar, njegov strah. Zamišljao sam da ga pitam je li vrijedilo tih par sekundi ludila. Zamišljao sam i gore stvari. Sram me i sad.
Onda je deset dana nakon nesreće došao župnik fra Zoran. Sjeo je sa mnom u dvorište, bez velikih riječi, samo je rekao:
“Ako budeš hranio samo bijes, Ivice, ostat ćeš bez Lane i bez sebe.”
Nisam mu tad ništa odgovorio. Bio sam ljut i na Boga i na ljude i na cestu i na sunce koje je uopće imalo obraza izaći to jutro. Ali te riječi su ostale.
Dva tjedna kasnije nazvao me Dinov otac, Hasan. Glas mu je drhtao.
“Ivice… znam da nemam pravo ništa tražiti. Dino nije dobro. Ne jede, ne spava. Htio bi vam doći. Samo da kaže…”
Prekinuo sam ga. Spustio slušalicu. Ruka mi se tresla.
Amra je stajala na vratima dnevne sobe.
“Nemoj mi reći da si uopće slušao.”
“Jesam.”
“Ja tog momka ne mogu vidjeti. Ne mogu. Ako ga dovedeš ovdje, mene više nema.”
To me presjeklo. Jer nisam samo izgubio dijete. Gubio sam i ženu, polako, dan po dan. Spavali smo jedno kraj drugog, a između nas kao da je ležao cijeli autoput.
Ipak sam pristao. Nisam ni sam znao zašto. Možda zato što sam morao vidjeti ima li u njemu ičega ljudskog. Možda zato što sam osjećao da će me mržnja dokrajčiti prije suda.
Došao je u nedjelju. Mršav, podočnjaci do pola lica, ruke mu drhte. Nije mogao prijeći prag dok mu nisam rekao:
“Uđi.”
Amra je otišla u sobu i zalupila vratima.
Dino je stajao kraj stola i gledao u pod.
“Čiko Ivice… ja…” zastao je i počeo plakati, onako ružno, bez kontrole. “Ubio sam vam dijete. Znam. Nema dana da ne vidim kako pada. Da mogu, ja bih…”
“Nemoj govoriti što bi da možeš”, rekao sam. “Ne možeš.”
Šutjeli smo dugo. Čuo se samo sat iz hodnika.
Onda sam ga pitao ono što me izjedalo:
“Zašto si vozio tako?”
Brisao je nos rukavom kao malo dijete.
“Dokazivao sam se. Pred rajom. Snimali smo se. Glumio budalu. Dvije sekunde… dvije sekunde i gotovo.”
Tad sam osjetio nešto što nisam očekivao. Ne sažaljenje. Ne baš. Nego umor. Strašan umor od svega. Od mržnje, od zamišljanja osvete, od lica ljudi koji su od moje boli pravili svoj ratni poklič.
Rekao sam mu:
“Ja ti ne mogu vratiti ono što si uzeo. Sud neka radi svoje. Ali ja te neću mrziti do kraja života. Ne zbog tebe. Zbog sebe. I zbog Lane. Ona nije bila dijete koje bi htjelo još smrti.”
Dino je kleknuo. Htio mi je poljubiti ruku. Povukao sam je.
“Nemoj to. Ako hoćeš nešto nositi, nosi odgovornost. Idi volontiraj. Idi na odjele s ozlijeđenima. Pričaj klincima po školama što znači kad stisneš gas. Svaki tjedan radi nešto zbog nje. Svaki tjedan. Inače ti ovo ništa ne vrijedi.”
Kad je otišao, Amra je izašla iz sobe kao tuđa žena.
“Ti si njega oprostio?”
“Jesam.”
Ošamarila me. Nije jako. Više od bola. Više od očaja.
“A tko je tebi dao pravo da opraštaš u Lanino ime?”
Na to nisam imao odgovor.
Od tada je krenuo raspad. Mirsad me prestao zvati. Mirela je po familiji pričala da sam pukao. Na ručkovima je nastajala tišina kad uđem. Amra i ja smo mjesecima živjeli kao podstanari u vlastitoj kući. Nekad bi plakala u kupaonici misleći da je ne čujem. Nekad bih ja sjedio u Laninoj sobi i držao njezinu duksericu na koljenima kao budala.
Ali Dino je održao riječ. Nakon pritvora i suđenja počeo je volontirati u udruzi za žrtve prometnih nesreća u Doboju i Brodu. Obilazio je škole. Govorio klincima bez uljepšavanja što je napravio. Jednom sam ga krišom slušao na tribini. Glas mu je pucao kad je rekao:
“Ja nisam imao nesreću. Ja sam je uzrokovao. I jedna djevojka zbog mene nikad nije došla kući.”
Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam da Lanina smrt nije ostala samo rupa i tama.
Amra to dugo nije mogla prihvatiti. Tek prošle zime, kad je vidjela fotografiju s predavanja gdje Dino stoji pred srednjoškolcima, tiho je rekla:
“Ne opraštam mu. Ali… ako je ijedno dijete zbog njega usporilo, možda Lana ipak nekako živi.”
To je bilo sve. Kod nas nema velikih filmskih pomirenja. Samo male rečenice koje spašavaju brak od pucanja.
I danas me neki gledaju kao izdajnika. Kao oca koji nije bio dovoljno otac. A ja znam koliko sam noći proveo grizući jastuk da ne probudim Amru dok mi se srce raspada.
Samo sam birao da me ne pojede mržnja. Je li to slabost ili jedina hrabrost koju sam još imao?
Recite mi iskreno, što biste vi učinili da morate birati između osvete i vlastitog mira?