Gorka Istina: 15 Neočekivanih Načina da Kava Završi u Suzama

“Ajde, Lejla, reci mi iskreno, šta ćemo s ovim smradom?” povikala je Martina, držeći plastičnu posudu punu vlažnih, tamnih taloga kave. Na kuhinjskom stolu u Laričinoj malenoj kuhinji, u stanu s pogledom na tramvajsku prugu u Sarajevu – sorta kave Tena, najveći miris koji se mogao zamisliti, ali i najveći problem koji me snašao te godine. Grlo mi je gorjelo, ne od kave, već od osjećaja da nas ova naša ‘genijalna’ ideja vuče pravo u propast.

Ideja je zapravo bila moja. Nakon što sam pročitala nekoliko bombastičnih članaka o tome kako stare taloge od kave ne treba bacati već ih treba ponovno koristiti, odlučila sam: „Dosta je bacanja, pravit ćemo čuda od kave!” Pozvala sam svoj mali, ali šarolik krug prijatelja – Anel, Martina, Lejla, Stipe i Lara. Svako je došao sa svojom porcijom taloga i entuzijazmom.

Prvi pokušaj bio je najjednostavniji – gnojivo za Laračine balkonske ruže. „Ne brini, ovo će ti učiniti cvijeće ljepšim nego ikada,“ uvjeravala sam Laru, dok smo lagano posipali talog oko korijena. Sljedeći tjedan Lara je, uz pritajeno suzdržavanje suza, gledala u požutjele latice – ruže su doslovno uvenule. „Mora da smo pretjerale… ili ruže ne vole kavu kao mi.“

Druga ideja: dvorišna borba s mravima. Anel je žustro trljao ruke: „Stari su mi rekli da mravi bježe od kave! Gledaj sad ovo, nema šanse da ostanu.“ Rasporedili smo talog po kutovima dnevne sobe. Dva dana kasnije, miris ustajale kave pomiješan sa znojavim nogama nakon nogometa natjerao je Martinu da zahtijeva hitnu generalku. Mravi nisu nestali, a mi smo morali sušiti tepihe na prozoru.

Nastavili smo gurati, nadajući se boljem ishodu. Čišćenje lonaca – trljanje talogom kako bi se uklonile stare masne naslage. Uspjelo, donekle. Stipe je zalijepio ruke za lonac i kasnije shvatio da ni najjači deterdžent ne može skinuti taj specifični sloj smrdljive, žilave mase s ruku. „Hoće li mi ostati ovaj miris zauvijek?“

Najgora ideja pokazala se kad smo odlučili napraviti piling za lice. Lejla je bila prva, vjerujući mojoj uvjerljivoj prezentaciji: „Prirodan, jeftin, osvježit će ti kožu!” Nakon što je isprala lice, koža je poprimila sivu nijansu, a začepile su joj se pore. „Marija, tvoja kava je za brkove, a ne za lice!“

Mamin savjet da probamo kavu za uklanjanje mirisa iz hladnjaka završio je incidentom. Netko je zaboravio otvorenu šalicu sa starim talogom. Hladnjak se ubrzo pretvorio u mali laboratorij plijesni, a otac, povratnik s gradilišta iz Njemačke, pobjesnio je: „Gdje vi to živite?!”

Tada je došla ideja koja je trebala biti naša revolucija – upotrijebiti talog protiv buha na Bubi, Martininom psu. Martina mu je s entuzijazmom utrljavala kavu po leđima, a Buba je iduću noć provela žvačući svoj rep, uz lavež koji su čuli svi u susjedstvu. Veterinar je rekao: „Pas nije kavopija, molim vas, ne ponavljajte ovo.”

Svaka nova ideja završavala se fijaskom, a svakim neuspjehom rasla nam je frustracija. Pa ipak, nešto nas je tjeralo dalje. Nije više stvar bila ni u ekologiji, ni u želji za uštedom, već u tome da u ovoj stvarnosti u kojoj je budućnost uvijek pod upitnikom, barem nešto pokušamo promijeniti zajedno.

Stipe je jednu večer, dok smo sjedili u zadimljenoj kuhinji, prokomentirao: „Neko bi rekao da smo mi najveće budale. Al’ barem nismo sjeli gledati serije i kukati nad krizom.“

I slijedi naše kolektivno najgore iskušenje – pokušaj da se od kave pravimo sapun, za koji smo pronašli recept na nekakvom poluprijevodu s interneta. Smrdio je, bio je tvrd poput kamena i već je u prvoj upotrebi razbio lijepu kristalnu Martinin čašu. „Jest’ da miriše na espresso, ali nema teorije da ću s ovim prati ruke!“

Priča o kavi razglasila se susjedstvom. Svi su imali mišljenje. Neki su nas ismijavali, neki podržavali, ali ponajviše su nas pitali: “A što ste vi očekivali, savršen život od ostataka kave?” Ono što nitko nije znao, a što su shvatili samo moji prijatelji i ja, jest da smo cijelo vrijeme tražili nešto više. Tražili smo svrhu, smisao, možda izlaz iz svakodnevnice gdje posao nije zajamčen, a ni budućnost nije sigurna.

Zadnji pokušaj bio je najdirljiviji. Željeli smo napraviti hranilice za ptice od iskorištenih šalica kave i starih taloga. Sjedili smo zajedno u parku s nadom da će naš trud donijeti barem malo radosti pticama. Jedini rezultat bio je šokirani vrabac i nekoliko sjemenki na travi. Pogledali smo se i počeli se smijati, shvaćajući da tu večer ptice piju bolje espresso od nas.

Na povratku kući, umorni, sa smiješkom i tugom istovremeno, Martina mi je šapnula: „Možda nije svaka ekološka fora za nas, ali bar smo pokušali.“

Sjedila sam kasnije na prozoru svog stana, gledala blistave tramvaje i prebirala po glavnim lekcijama. Jesmo li išta uspjeli? Ili je ova godina samo još jedan nespretan pokušaj borbe protiv stvarnosti?

Što vi mislite, vrijedi li pokušavati, makar na kraju ostanete uprljani od glave do pete i sami sebi na smijeh? Ili bi bilo bolje jednostavno popiti kavu i pustiti ostatke da završe gdje im je mjesto?