Kad moj život više nije bio moj: Priča jedne bake iz Sarajeva
“Jesi li ti normalna, mama? Kako možeš reći da ti je teško? Pa to su ti unuci!” vikala je moja kćerka Lejla, dok sam stajala u kuhinji, držeći šolju kafe koja se tresla u mojim rukama. Pogledala sam kroz prozor, na sivilo sarajevskog jutra, i osjetila kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam joj znala odgovoriti. Nisam imala snage.
Sve je počelo sasvim nevino, prije tri godine, kad je Lejla ostala bez posla, a njen muž Emir radio po cijeli dan. “Mama, možeš li mi pomoći oko djece dok ne nađem novi posao? Samo dok se ne snađem,” pitala me, a ja sam, naravno, pristala. Nisam ni slutila da će to ‘samo dok se ne snađem’ postati moj novi život.
Prvi mjeseci su bili lijepi. Mala Hana i još manji Tarik unosili su radost u moj stan. Smijali smo se, crtali, pravili kolače. Ali kako je vrijeme prolazilo, Lejla je našla novi posao, pa još jedan, pa je napredovala, a ja sam ostala s djecom. Svaki dan, od sedam ujutro do šest navečer. Vikendom su ih često ostavljali kod mene da ‘malo odmore’.
Moj stan je postao dječija igraonica. Moj život je postao raspored hranjenja, presvlačenja, trčanja za loptom, smirivanja svađa. Moje prijateljice su me zvale na kafu, ali ja sam uvijek imala izgovor. “Ne mogu, čuvam djecu.” Počela sam zaboravljati kad sam zadnji put pročitala knjigu, otišla u šetnju sama, ili jednostavno sjedila u tišini.
Jednog dana, dok sam pokušavala smiriti Hanu koja je vrištala jer nije htjela obući jaknu, a Tarik je prosuo supu po podu, osjetila sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti. Sjela sam na stolicu, držeći se za grudi. “Bako, boli te?” pitala je Hana, a ja sam samo klimnula glavom. Tada sam prvi put pomislila: ‘Šta ako se meni nešto desi? Ko će onda njima pomoći?’
Navečer sam pokušala razgovarati s Lejlom. “Lejla, mislim da mi je previše. Umorna sam, godine su tu, nije mi lako.” Pogledala me kao da sam je izdala. “Mama, pa ti si uvijek govorila da su porodica i djeca najvažniji. Zar ti je teško pomoći svojoj kćerki?”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam se krivom, kao da sam sebična. Emir je samo slegnuo ramenima: “Ma pusti je, navikla je ona na djecu.”
Tako su prolazili mjeseci. Dani su mi se stapali u jedno. Počela sam zaboravljati stvari, gubiti ključeve, zaboravljati isključiti peglu. Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, nazvala me moja sestra Jasmina iz Mostara. “Zlato, kad ćeš doći malo kod mene? Fališ mi. Sjećaš li se kad smo zadnji put bile zajedno na Buni?”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala šta da joj kažem. Nisam imala vremena ni za sebe, a kamoli za putovanje. “Ne mogu, Jasmina, znaš da čuvam djecu.”
“Ali, sestro, i ti imaš pravo na život. Nisi ti samo baka. Sjeti se ko si bila prije.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Ko sam ja bila prije? Prije nego što sam postala samo ‘baka’. Prije nego što su svi moji planovi i snovi nestali pod teretom tuđih očekivanja.
Jednog dana, dok sam šetala s djecom po parku, srela sam staru prijateljicu, Nadu. “Ajla, gdje si ti nestala? Nema te nigdje!”
“Ma znaš kako je, djeca, obaveze…”
Nada me pogledala ozbiljno. “Znaš, i ja sam čuvala unuke, ali sam na kraju rekla dosta. Moja kćerka se naljutila, ali sad me više poštuje. I ja sam čovjek, imam pravo na svoj život.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila. O knjigama koje nisam pročitala, o izletima na koje nisam otišla, o prijateljicama koje sam zapostavila. O sebi, koju sam zaboravila.
Sljedećeg jutra, dok sam spremala doručak, Tarik je prosuo mlijeko po stolu. Umjesto da vičem, samo sam sjela i počela plakati. Djeca su me gledala zbunjeno. U tom trenutku ušla je Lejla. “Šta je sad, mama?”
“Ne mogu više, Lejla. Umorna sam. Trebam pauzu. Trebam svoj život nazad.”
Lejla je prvo šutjela, a onda počela plakati. “Ali, mama, ja ne mogu bez tebe. Ne znam kako ću sve stići.”
“Znam, dijete, ali ni ja ne mogu bez sebe. Ako nastavim ovako, izgubit ću se skroz.”
Nastala je tišina. Emir je došao iz druge sobe, pogledao nas obje i rekao: “Možda smo stvarno pretjerali. Ajla, izvini.”
Nije bilo lako. Prvih dana osjećala sam se kao da sam ih izdala. Djeca su me zvala, ponekad i plakala za mnom. Lejla je bila hladna, ali s vremenom je počela shvatati. Počela je tražiti pomoć od drugih, organizirati se bolje. Ja sam, polako, počela vraćati svoj život. Otišla sam kod Jasmine u Mostar, prošetala uz Neretvu, popila kafu na Starom mostu. Počela sam se viđati s prijateljicama, čitati knjige, šetati po Trebeviću.
Danas, kad sjedim na balkonu i gledam zalazak sunca, osjećam mir. Volim svoju djecu i unuke, ali volim i sebe. Naučila sam da nije sebično tražiti svoje vrijeme. Da nisam samo baka, već i žena, sestra, prijateljica, osoba sa svojim snovima i potrebama.
Ponekad se pitam: Koliko nas je ovdje, koje smo zaboravile na sebe zbog drugih? Koliko nas se boji reći ‘dosta’? Možda je vrijeme da progovorimo. Šta vi mislite, drage moje? Da li ste i vi nekad izgubile sebe u tuđim očekivanjima?