Nisam sluškinja svojoj svekrvi – priča Lejle iz Sarajeva koja je napokon rekla DOSTA
“Lejla, jesi li ti opet zaboravila ispeglati Dženanove košulje? Pa šta će reći ljudi ako moj sin izađe iz kuće ovako zgužvan?” – glas moje svekrve, Fate, odjekivao je kroz hodnik stana u sarajevskom naselju Grbavica. Stajala sam pored daske za peglanje, ruke mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema prozoru, zamišljajući da sam negdje daleko, gdje me niko ne gleda kroz prizmu tuđe žene i tuđe domaćice.
“Fato, nisam stigla, radila sam do kasno sinoć. Dženan može i sam ispeglati košulju, odrasla je osoba,” pokušala sam mirno odgovoriti, ali moj glas je bio tanak, gotovo nečujan.
“Aman Lejla, kakva si ti to žena? U moje vrijeme žena nije ni smjela sjesti dok sve ne bude pod konac! Moj Dženan nikad nije morao ni čarape tražiti!”
U tom trenutku, Dženan je ušao u dnevni boravak. Pogledao me preko novina koje je držao u ruci, s blagim podsmijehom na licu. “Ma pusti, mama, Lejla ima svoje metode. Nije to više kao prije.”
Nije to više kao prije. Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Nije to više kao prije – ali za koga? Za mene sigurno nije. Od dana kad sam se udala za Dženana, prije sedam godina, moj život se pretvorio u beskrajni niz obaveza koje nikad nisu bile dovoljno dobre. Fata je živjela s nama jer joj je muž umro prije deset godina. “Ne mogu sama,” govorila je Dženanu, a on je samo slegnuo ramenima i rekao: “Mama je mama.”
Prvih godinu dana trudila sam se biti najbolja snaha – kuhala sam njena omiljena jela, čistila stan do besvijesti, peglala sve što se moglo ispeglati. Ali ništa nije bilo dovoljno. “Juha ti je preslana.” “Prozor nisi dobro obrisala.” “Dženan voli da mu se čarape slažu po boji.” Svaki dan nova kritika, svaki dan nova zamjerka.
Moja mama, Azra, dolazila bi ponekad u posjetu i šaptala mi: “Lejla, ne daj na sebe. Moraš im pokazati gdje ti je granica.” Ali kako da pokažem granicu kad živim u stanu koji nije moj, kad svaki moj pokušaj da postavim pravila završi svađom?
Jednog petka navečer, dok sam prala suđe nakon večere koju sam sama spremila za troje ljudi, Fata je sjela za stol i počela nabrajati: “Sutra dolazi moja sestra iz Zenice. Treba spremiti pitu, ispeći kolače, očistiti balkon i oprati zavjese. I nemoj zaboraviti da Dženan voli onaj njegov omiljeni kolač s orasima.”
Pogledala sam prema Dženanu koji je tipkao po mobitelu i rekao: “Mama, Lejla zna šta treba.”
Tada mi se nešto prelomilo u grudima. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Otišla sam u kupatilo i pustila vodu da teče dok sam tiho jecala.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Fatine riječi: “Kakva si ti to žena?” A ja sam znala da nisam loša žena – radim puno radno vrijeme u banci, brinem o kući, trudim se biti dobra supruga i snaha. Ali više nisam imala snage.
Sljedeće jutro ustala sam ranije nego inače. Skuhala sam sebi kafu i sjela na balkon. Gledala sam kako sunce izlazi iznad Trebevića i odlučila: danas ću reći što mislim.
Kad su Fata i Dženan sjeli za doručak, duboko sam udahnula i rekla: “Neću danas spremati pitu niti kolače. Neću prati zavjese ni čistiti balkon. Danas idem kod svoje mame na ručak i želim dan za sebe.”
Fata me pogledala kao da sam upravo izgovorila najveću uvredu na svijetu. “Kako misliš nećeš? Pa šta će reći moja sestra? Kako ćeš ostaviti Dženana gladnog?”
Dženan je spustio novine i prvi put podigao glas: “Lejla, nemoj sad praviti probleme bez razloga. Znaš da mama voli kad je sve kako treba.”
“A šta ja volim? Jeste li se ikad zapitali šta ja želim? Sedam godina radim sve što tražite od mene i nikad nije dovoljno dobro! Nisam vaša sluškinja!”
Nastao je muk. Fata je ustala od stola i otišla u sobu zalupivši vratima. Dženan me gledao kao da me prvi put vidi.
“Lejla, pretjeruješ… Mama je stara žena, treba joj pomoć…”
“A meni ne treba pomoć? Zar ja nisam čovjek? Zar ja nemam pravo na odmor? Na poštovanje?”
Te riječi su visile u zraku poput oluje koja samo što nije pukla.
Tog dana otišla sam kod mame. Azra me dočekala raširenih ruku i rekla: “Bravo dijete moje! Vrijeme je bilo!”
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Fata nije razgovarala sa mnom osim kad bi morala. Dženan se povukao u sebe i još više vremena provodio vani ili na poslu. Osjećala sam se usamljeno ali i nekako lakše – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru samo za sebe (jer su Fata i Dženan već jeli vani), Fata je došla u kuhinju.
“Znaš Lejla… Nisam ja loša žena. Samo… navikla sam da sve bude po mom. Kad mi je muž umro, ostala sam sama s Dženanom i sve sam radila za njega… Možda sam tebi previše toga natovarila na leđa…”
Pogledala sam je u oči prvi put bez straha.
“Fato… Ja nisam tvoj muž niti tvoja kćerka. Ja sam Lejla. I želim biti dio ove porodice ali ne po cijenu svog dostojanstva.”
Fata je klimnula glavom i izašla iz kuhinje bez riječi.
Dženan se te noći vratio kasno. Sjeli smo za stol.
“Lejla… Ne znam šta da kažem… Navikao sam da mama vodi kuću a ti si preuzela sve to… Nisam ni primijetio koliko ti je teško…”
“Vrijeme je da primijetiš,” rekla sam tiho.
Narednih sedmica stvari su se polako mijenjale. Počela sam izlaziti s prijateljicama, upisala kurs engleskog jezika o kojem sam dugo sanjala. Fata je počela sama spremati doručak ili ručak kad bih ja bila zauzeta poslom ili učenjem. Dženan se trudio pomoći oko kuće – nespretno ali iskreno.
Nije bilo lako – bilo je još puno svađa i suza ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao osoba a ne kao sluškinja.
Ponekad se pitam: koliko nas žena živi ovako – nevidljive u vlastitoj kući? Koliko nas šuti jer nas je strah šta će reći drugi? Možda je vrijeme da svaka od nas kaže – dosta!